Interesovanje za izbor budućeg američkog predsednika je ogromno kako na globalnoj ravni, tako i u regionu zapadnog Balkana. I to je na svojevrstan način opravdano. Bar u metropolama velikih država. No zašto u Makedoniji? Zašto je za makedonsku državu toliko važno da li će demokrati ili republikanci osvojiti predsednički „tron“? I da li zaista možemo da posmatramo američko-makedonske odnose sa ugla „sastava“ političke garniture u Beloj kući?

Ako napravimo retrospektivu na odnose između Vašingtona i Skoplja u periodu 25-godišnje makedonske nezavisnosti, doćićemo do jednog zaključka koji nam ukazuje na kontinuitet i „hibridno“ asimetrično produbljavanje istih. Koliko god da govorimo o odličnim relacijama između ove dve države, zaista je teško poistovetiti ih sa partnerskim odnosima. Asimetrični međudržavni odnosi nisu nemogući, no u slučaju Vašingtona i Skoplja, oni jasno preciziraju „položaj svakog partnera“.

Kontinuirana makedonska politička nestabilnost, ekonomija na „staklenim nogama“ i gotovo „zamrznut“ niski nivo političke kulture u okviru makedonske političke elite, skoro je nemoguće meriti sa globalnom ulogom Sjedinjenih Američkih Država u svim oblastim mogućeg delovanja. Na osnovu toga postavlja se još jedno pitanje: Kako je Vašington dopustio da ima „takvog“ partnera u zapadno-balkanskim „čarolijama“? A da ne govorimo o situacijama kada zvaničnici u Skoplju umeju čak da „opomenu“ svoje američke prijatelje za mešanje u unutrašnje tokove.

Da se vratimo na američki izborni ciklus i njegov značaj za makedonsku državu. Sa realističke tačke posmatranje novi američki predsednik neće doneti ništa novo za Republiku Makedoniju. Američka administracija, bez razlika da li se radi o republikancima ili demokratima, vodi jednu kontinuiranu politiku u odnosu na Skoplje. Zahvaljujući medijaciji bivšeg predsednika Bila Klintona, vlasti u Skoplju su uspele da se dogovore sa vlastima u Atini, o prijemu makedonske države u OUN i o normalizaciji međudržavnih odnosa. Takođe, zahvaljujući istoj administraciji razrešena je izbeglička kriza u Makedoniji, koja je nastala kao posledica kosovskog konflikta. Ovaj put je izbegnuta i potencijalna bezbednosna destabilizacija Makedonije. Kasnije, za vreme konflikta u Makedoniji iz 2001. godine, i za vreme prvog mandata Džordža Buša – Mlađeg, ponovo uz snažnu američku podršku obustavljena su konfliktna dejstava i potpisan je Ohridski okvirni sporazum. Mlađi Buš je pružio i snažnu podršku na evro-atlantskom putu Makedonije. U 2004. godini njegova administracije je priznala ustavno ime makedonske države i pored tradicionalno dobrih odnosa između Atine i Vašingtona. U poslednje dve godine, za vreme duboke političke krize u Skoplju, ponovo američka administracija preko svog ambasadora u Skoplju i preko zamenika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju, Viktorije Nuland, pokušava da pomogne političkim elitama u Skoplju da prevaziđu tekuće izazove. Na osnovu toga, vlasti u Makedoniji mogu „mirno da spavaju“ i da ne brinu o tome ko će postati budući američki predsednik. Navedeni primeri jasno ukazuju da podrška Vašingtona Makedoniji nije izostala ni u jednom kritičnom, ili bolje rečeno egzistencijalnom trenutku.

No, da bismo pružili još jasniju sliku o američko-makedonskim odnosima moramo da spomenemo i one koje su protiv očuvanja i ojačanja ovih odnosa. Za njih, i kada se zvaničnici iz Vašington ne mešaju, i kada se mešaju u rešavanje makedonskih izazova, oni to rade zbog jednog cilja, odnosno u cilju nestanka makedonske države i postojanja makedonskog naroda. Postoje potpune nelogičnosti u ovim tvrdnjama. Zašto bi se umešali i ubrzali proces kreiranja nezavisne makedonske države i njenog prijema u OUN ukoliko ne žele postojanje ove države? Ili su možda ljuti zato što Vašington ne završava „domaće zadatke“ koje su namenjene vlastima u Skoplju? Ovo predstavlja klasično zapadno-balkansko razumevanje političkih tokova. Ukoliko nas bezuslovno podržavaju važe za najbolje prijatelje, no ukoliko postave tzv. „standarde“ u cilju održavanja kvalitetnih odnosa, onda su kvazi-prijatelji koje latentno žele da nas unište.

U odnosima između Skoplja i Vašingtona za vreme mandata novog američkog predsednika ne možemo očekivati ništa novo, niti epohalno, bez razlike da li će to biti bivša prva dama ili čuveni američki biznismen. Ono što ćemo svakako videti jeste energija, entuzijazam i zainteresovanost novog predsednika za sva globalna pitanja, uključujući zapadno-balkanske „tradicionalne“ probleme. U slučaju makedonske države možda će to biti novi signal u intenziviranju pregovora između Skoplja i Atine, i naglasak na ubrzanju evro-atlantskih integracija, no nikako pisanje „domaćeg zadatka“. Američko-makedonski stabilni odnosi i kontinuirana podrška Vašingtona treba da budu samo podsticaj u kreiranju prosperitetne makedonske države, i nikako prenošenje „tereta“ na stranu „snažnijeg“. Politički integritet i teritorijalni integritet ne znače samo suvereno vladanje, već i odgovorno upravljanje i snošenje odgovornosti političkog delovanja. Neka ovo bude samo podsetnik za pojedince iz makedonske političke elite, u prilikama kada upotrebljavaju „snažnu“ retoriku u odnosu na svog američkog partnera.