Ishod američkih predsedničkih izbora 2016. godine je za značajan deo svetske javnosti bio veliko iznenađenje. Kako je zapazio Ezra Klajn, bilo je sasvim normalno da Hilari Klinton neposredno nakon poraza pokuša u celoj knjizi da objasni kako je moguće da je izgubila dobijene izbore. Da se radi o nesvakidašnjoj pojavi za američki establišment, tvrdi Klajn, govori i to što niko nije očekivao od Mita Romnija da naširoko obrazlaže zašto je 2012. godine izgubio od Baraka Obame. Pored Klintonove, veliki broj istraživača je takođe bio usmeren na pokušaje dokazivanja šta je uzrokovalo pobedu Donalda Trampa i generalno, rast nove desnice u SAD i Evropi. Međutim, u analizama je često izmicala nekada i ne tako suptilna razlika između objašnjenja ishoda izbora s jedne strane i velike podrške koju je dobio Tramp, s druge. Odgovori su mahom svođeni na to da je sadašnji predsednik izbore dobio isključivo zbog ekonomije ili isključivo zbog kulturnog identiteta. Istorijski gledano, ne bi bilo prvi put da se uzrok pobede ili poraza traži u jednoj reči.

Kao odgovor na uverenost tima Buša starijeg da zbog spoljnopolitičkih uspeha neće imati poteškoća da 1992. godine pobede mladog demokratskog protivkandidata Klintona, Džejms Karvil, izborni strateg kasnijeg predsednika, lansirao je slogan „The economy, stupid“. Ova krilatica je od tog trenutka usidrena u popularnu kulturu anglofonog područja kao korisno svođenje složenih društveno-političkih fenomena na ekonomsko pitanje. U blago izmenjenom obliku („It’s the economy, stupid!“), istorijski je (zlo)upotrebljavana tako da je mogla značiti nekoliko stvari: da se za bilo koju političku krizu krivi neki od ekonomskih pokazatelja; da je za uspeh predsedničkog kandidata najbitnije da tokom kampanje pruži dovoljno uverljivo obećanje ekonomskog  rasta ili oporavka; da aktuelni predsednik ne mora mnogo da brine o reizboru dok god su makroekonomski pokazatelji pozitivni; da je sve veća relativna ekonomska zaostalost bele ruralne Amerike u odnosu na bogate elite glavni pokretač „šoka“ iz 2016. godine, kada je na izborima pobedio netradicionalni kandidat.

Poslednji argument je naročito eksploatisan tokom protekle četiri godine, budući da je savršeno odgovarao centrističkim i klasično levim delovima političkog spektra u SAD. Ova pozicija, koja podrazumeva da su svi glasači vrlo racionalni iz perspektive sopstvenog blagostanja, zagovara tezu da ljudi neće politizovati pitanja etniciteta i rase dok god osećaju apsolutni ili relativni ekonomski napredak i blagostanje. Istraživanja ekonomskih nejednakosti pokazala su da značajan deo zapadnih društava preživljava stagnaciju ili opadanje srednje klase, te da možemo konstatovati kako se društva dele na dobitnike i gubitnike globalizacije. Zbog toga, gubitnike je jednostavno mobilisati pitanjima identiteta i političkim porukama kojima se birači uveravaju da će kosmopolitizovan politički sistem doživeti snažan udarac, a potom i preobražaj.

Kod liberalne javnosti je ipak prevagu nad ovakvom argumentacijom češće odnosila naracija o beloj, neobrazovanoj, zaostaloj, reaktivnoj i ruralnoj Americi, koja usled neznanja, zloupotrebe neodgovornih političara i medijskih manipulacija nema mogućnosti da rezonuje na nivou obrazovanog Amerikanca. Novinari liberalnih medija bi se sa ruralnom Amerikom suočavali kao sa retkim i nepristupačnim bićima time što bi najavili svojim čitaocima da su otišli na safari u „Tramp državu“ (Trump country), te potom izlagali uigrane stereotipe onoga što su videli. Nagoveštaj da se jedan deo populacije smatra nedovoljno kompetentnim i da ga je lako dehumanizovati (kao što je to npr. učinila Hilari Klinton kada je u jeku kampanje 2016. godine nazvala polovinu Trampovih glasača bednicima), govori da ekonomsko obrazloženje velike političke promene iz 2016. godine potencijalno može biti ne samo nedovoljno, već i neadekvatno. Ovakva konstatacija dobija na snazi ukoliko se pogleda i druga strana spektra kojoj je „liberalno“ postala ružna reč i koja jednakom žestinom dehumanizuje veći deo političke, ekonomske i akademske elite. Smatra ih za odrođene, egoistične i globalističkom ideologijom indoktorinirane protivnike običnog čoveka.

Logika isključivanja celih grupa ljudi iz nečega što posmatramo kao „Naše“ kolektivno biće, potom imenovanje i davanje etiketa drugoj strani jeste bazična logika kolektivnih identiteta. Antropološka istraživanja u manjim sredinama u SADEvropi, ukazala su na to da su ljudi u većini slučajeva spremni da donose odluke koje bi bile u suprotnosti sa njihovim blagostanjem, a u skladu sa njihovim identitetskim potrebama i uverenjima. Posmatranje izvan individualno-racionalne perspektive i briga za opšti interes, kako god on bio definisan, zajednička je karakteristika stanovnika npr. Jangstauna u Ohaju i Remsa u Francuskoj. Usled istorijskih okolnosti, definicija opšteg interesa i merilo manjih gradova i ruralne populacije „Zapada“ kada je u pitanju formiranje stavova o trgovini, finansijskoj krizi, imigraciji i tehnologiji, jeste odbrana nacionalnog identiteta (američkog, francuskog, belog, belog protestantskog itd.). Društveni eksperimenti sa sličnom tematikom pokazali su da se identitetski stavovi i posledično, odluke kome će se dati glas, menjaju po vrlo niskoj, gotovo zanemarljivoj stopi kada je u pitanju intervencija ekonomskog faktora  (dobitak ili gubitak posla, rast ili pad prihoda). No, nekada je i to sasvim dovoljno da se na izborima izgube elektorski glasovi cele države.

 Rezultati izbora 2016. godine kao i istraživanja javnog mnjenja nakon toga govore nam da je kulturni faktor u vidu sve očiglednije identitetske polarizacije Amerike „tu da ostane“. Uzrok snažne podrške naraciji koju pruža Donald Tramp ne može i neće biti otklonjen jednim preglasavanjem. Nije Tramp odjednom dobio toliki broj glasova, niti je npr. Bregzit kampanja preko noći sakupila 52 procenta, već je privlačnost ovih opcija ležala u dugo tinjajućim i sve istaknutijim kulturnim rascepima koji bi teško mogli biti objašnjeni ekonomskim faktorima. S druge strane, ishod izbora može zavisiti od nekoliko hiljada glasova koji se mogu precizno targetirati novim tehnologijama (Kembridž analitika), ili od naglog gubitka nekoliko hiljada poslova (npr. usporavanje svetske ekonomije usled epidemije korona virusa).

Tas na vagi zbog kog je Hilari Klinton izgubila može biti ekonomija, tehnologija, imigracija, gafovi tokom kampanje, ili sve to zajedno. Paradoksalno, neretko se zanemaruje ono što je u najvećoj meri podstaklo birače da prirede presedan 2016. godine. U pitanju je postojanje snažne reakcije na tihu kulturnu, kosmopolitsku revoluciju koja se proteklih decenija razvijala sa obe strane Atlantika. Ukoliko demokratski kandidat/kinja, umesto dominantnog usmeravanja pažnje na finese, uspe makar delimično da dopre do stanovnika koji osećaju opisanu kulturnu ugroženost, pobeda Trampa bi ponovo predstavljala veliko iznenađenje. “It’s the culture, stupid”.


Miloš Vukelić