Predsednik SAD se bira kroz mehanizam poznat kao Elektorski koledž (Electoral college). Uz potpredsednika, to je jedini federalni funkcioner koji se bira na nacionalnom nivou. Mehanizam glasanja je ustanovljen drugim članom američkog Ustava i kao takav predstavlja jedan od najstarijih izbornih sistema u upotrebi. Ipak, u poređenju sa drugim zemljama u kojima se šef države bira na opštim izborima, u SAD glasovi građana ne odlučuju direktno ko će biti izabran. Amerikanci ustvari glasaju da bi izabrali određeni broj elektora iz svake savezne države, koji onda glasaju za jednog od predsedničkih kandidata.

Broj elektora je fiksan (538) i raspodeljen između saveznih država na osnovu ustavne odredbe koja propisuje da će svaka država imati onoliko elektora koliko ima članova Kongresa (dakle zbir broja senatora i članova Predstavničkog doma), uz dodatna tri elektora iz Distrikta Kolumbija. Nakon izbora, izabrani elektori se sastaju u svakoj saveznoj državi i glasaju za predsednika i potpredsednika. U slučaju nerešenog rezultata Elektorskog koledža, predsednika biraju članovi Predstavničkog doma, ali ne direktnim glasanjem – već podelom na delegacije država, tako da je u opticaju samo 50 glasova. Takođe, u tom slučaju, potpredsednika bira Senat. Ista procedura je na snazi i ukoliko nijedan kandidat ne dobije apsolutnu većinu elektorskih glasova – to se poslednji put dogodilo 1824. godine. Tada je Predstavnički dom za šestog predsednika SAD izabrao Džona Kvinsija Adamsa, iako je protivkandidat Endru Džekson ostvario bolji rezultat na izborima. Hipotetički, u takvom slučaju može se desiti da predsednik dođe iz jedne, a potpredsednik iz druge stranke.

Sama procedura izbora putem elektora fokus stavlja na savezne države, naglašavajući federalni karakter SAD. Tvorci Ustava osmislili su Koledž kao svojevrstan kompromis: ne samo između biranja predsednika u parlamentu i biranja putem opštih izbora; već i između interesa Unije i država članica. Njihova prvobitna ideja je bila da se predsednik bira u Kongresu. Međutim, ustavotvorci su pretpostavili da bi to vodilo stvaranju klanova, kao i da bi moglo da ugrozi nezavisnost predsednika od Kongresa, a samim tim i ceo sistem podele vlasti. Pored toga, ljudi kasnog 18. veka nisu mogli da zamisle kako bi opšti nacionalni izbori u SAD funkcionisali, uzevši u obzir tadašnju nepovezanost teritorije i stanovništva bivših trinaest kolonija. U tom periodu, odlučioci i sami građani su politički mnogo više bili fokusirani na svoje savezne države nego na celokupnu federaciju, što se reflektovalo i na politički sistem.

Ustav je originalno navodio da drugoplasirani predsednički kandidat (po broju elektorskih glasova) automatski postaje potpredsednik SAD. Nakon formiranja političkih partija, Kongres je ratifikovao dvanaesti amandman kojim je glasanje za ove dve funkcije odvojeno na različite listiće. Najzad, sredinom 19. veka, stranke su počele da uvode elektore koji bi se prethodno obavezali na podršku određenim kandidatima, te je time udaren temelj za tzv. partijski tiket elektora (koji glasa za predsednika i potpredsednika u paketu), a koji se upotrebljava i danas.

Inače, sam termin “Elektorski koledž” nije propisan Ustavom, već se radi o javno usvojenom pojmu. Partije nominuju elektore u svakoj od saveznih država, bilo na partijskoj konvenciji ili kroz kokuse. Obično se to dešava u prvoj polovini izborne godine. Ustav određuje ko ne može biti elektor: senatori, kongresmeni, kao i bilo koji federalni funkcioner ili federalni zaposleni. Elektori su obično aktivisti i članovi kojima rukovodstva stranaka veruju.

Elektorski koledž nikada ne zaseda zajedno. Elektori iz svake države se sastaju u glavnim gradovima svojih saveznih država nakon izbora, obično sredinom decembra, da bi zvanično glasali za predsednika. Ovi glasovi se potom broje na zajedničkoj sednici oba doma Kongresa, početkom januara. Da bi bio izabran, kandidatu za predsednika je potrebna apsolutna većina od 270 elektora. Ipak, kao što znamo, već nakon izbornog dana (prvi utorak nakon prvog ponedeljka u novembru) ceo proces je manje-više tehnički: u zavisnosti od osvojene sume elektorskih glasova, znamo ko će najverovatnije postati predsednik, na osnovu raspodele osvojenih elektora.

Elektori nisu federalnim zakonom obavezani da glasaju kako su obećali pre izbora, tj. da poštuju svoju obavezu prema kandidatu. Oni koji to ne učine nazivaju se nevernim (faithless) elektorima. Ipak, trideset saveznih država ima zakone koji sankcionišu neverne elektore (kazne su obično novčane), a u nekima od njih se takvi elektori smene, pa se glasanje ponovi sa zamenama. Iako je kroz istoriju zabeleženo ukupno 167 takvih slučajeva, neverni elektori su poslednji put na izborni ishod uticaji 1796. godine. Jednostavno, ogromna većina elektora ima izraženu lojalnost prema partiji, što rezultira veoma niskim stepenom pojave protestnog glasanja.

Kao što je ranije pomenuto, ukupan broj elektora je 538, što odgovara broju članova Predstavničkog doma Kongresa (435), Senata (100), uz dodatna tri elektora za Distrikt Kolumbiju (glavni grad Vašington). Broj članova Kongresa, a samim tim i Elektorskog koledža, preračunava se na svakih deset godina, u skladu sa promenama u populaciji i rezultatom popisa. Imajući u vidu promene u populaciji saveznih država, Elektorski koledž će izgledati ponešto drugačije na izborima 2024. godine. Ipak, za sada izgleda kao u tabeli iz nastavka teksta.

Države Elektorski glasovi
Kalifornija 55
Teksas 38
Florida, Njujork 29
Ilinoj, Pensilvanija 20
Ohajo 18
Džordžija, Mičigen 16
Severna Karolina 15
Nju Džerzi 14
Virdžinija 13
Vašington 12
Arizona, Indijana, Masačusets, Tenesi 11
Merilend, Minesota, Misuri, Viskonsin 10
Alabama, Kolorado, Južna Karolina 9
Kentaki, Luizijana 8
Konektikat, Oklahoma, Oregon 7
Arkanzas, Ajova, Kanzas, Misisipi, Nevada, Juta 6
Nebraska, Novi Meksiko, Zapadna Virdžinija 5
Havaji, Ajdaho, Mejn, Nju Hempšir, Roud Ajlend 4
Aljaska, Delaver, Okrug Kolumbija, Montana, Severna Dakota, Južna Dakota, Vermont, Vajoming 3

Distribucija elektora i metod alokacije glasova sa sobom su doneli jednu neočekivanu posledicu. Naime, u 48 saveznih država (i u Okrugu Kolumbija) na snazi je princip “pobednik nosi sve”, prema kojem se svi elektorski glasovi iz te države daju pobedničkom kandidatu. Samo dve države (Mejn i Nebraska) koriste alternativni metod u skladu sa kongresnim okruzima, prema kome se elektorski glasovi (pet iz Nebraske i četiri iz Mejna) mogu podeliti između kandidata. Takav sistem uslovio je da izbori, kampanja i ponašanje kandidata budu primarno usmereni ka nalaženju i osvajanju “magične” kombinacije od 270 elektora koja će ih dovesti do Bele kuće.

U narednom tekstu više o tome kako sistem elektora presudno utiče na predsedničku kampanju.


Dejan Bursać