Sukob između Istoka i Zapada star je gotovo kao i istorija sama. Prvi veliki trijumfi Zapada, na Maratonu i Platei, kao i mučeništvo Spartanaca kod Termopila, bitke izvojevane prije dva i po milenijuma na tlu Grčke i danas su živi u umovima savremenika, elite kao i običnog naroda. Romansirana popularna kultura kao i romansirana istorija, po ustaljenom šablonu svaki sukob Zapada i Istoka, od gorenavedenih najranijih do skorašnjih, slikaju kao sukob slobodoumnih demokrata i autoritarnih totalitaraca. Stvarnost je svakako mnogo kompleksnija. Razlike između nevoljnih saveznika Sparte i Atine bile su dramatične. Ako i ima osnova da se antička Atina krsti demokratskim imenom, za Spartu takvog osnova nema. No jedna takva oligarhijska Sparta spasila je Zapad i Demokratiju od varavara sa Istoka. Sukob sa varvarima sa Istoka stvorio je nešto inovativno u Heladi, osjećaj zajedništva, osećaj pripadnosti istom civilizacijskom i kulturnom području koje valja odbraniti od najezde istočnih hordi. Ukratko, Istok je Zapadu nasušna hrana, bez koje bi uveno i sam sebe pojeo iznutra, kao što se i desilo u Grčkoj za vreme Peloponeskog rata. No ovde je reč o sadašnjem Zapadu i Istoku, a bogme sve se čini da je i danas sve po starom.

Profesor Iver B Nojman u svom kapitalnom delu „Upotreba drugog-Istok u formiranju evropskog identiteta“ iznosi jedan inovativan koncept, konstitutivno drugo. Ukratko, kolektivni identiteti se samodefinišu u odnosu na neki drugi, (imaginarno ili realno) antogonistički nastrojen kolektivni identitet. U konstituisanju kolektivnog identiteta Drugi se prikazuje kao slika u ogledalu, obrnut u odnosu na nas. Mi smo slobodoumni, nezavisni, časni, ponosni, ratnici oni su servilni, podaničkog mentaliteta, lukavi i prevrtljivi, kukavice i uniženi. Čitaocu će možda ovo ličiti na definisanje srpskog kolektivnog identiteta nasuprot hrvatskog, no ova logika je neumoljiva i deluju među svim sukobljenim stranama. Ma koliko ovakav diskurs bio opasan po kafanama i čaršiji, on postaje znatno opasniji kada uđe u domen spoljne politike. Ta opasnost poprima zabrinjavajuće dimenzije ako su Mi i Drugi, nukelarne super sile.

Hladni rat završen je 1991. no očekivano otopljavanje odnosa između Istoka i Zapada nije došlo. Nakon famoznog reseta odnosa sa Rusijom, kada je Hilari Klinton dostavila crveno dugme sa engleskim natpisom „reset“(ponavljanje, preporod,pokretanje iz početka) i ruskim natpisom „perezagruzka“. Nažalost perezagruska ne znači ponavljanje, već preopterećenje. Greška jednog prevodioca u administraciji pokazaće se kao loše predskazanje za buduće Rusko-Američke odnose. U Ukrajini i Siriji interesi ove dvije zemlje direktno su se sukobili i njihovi odnosi nikada nisu bili ovako napeti još od perioda Hladnog rata. Sa novim američkim izborima pojavile su se nove nade da će do otopljenja doći. Donald Tramp je pridobio (ne)skrivene simpatije javnosti i elite u Rusiji. Njegove izjave da će razmontirati NATO, zatvoriti američke baze, prepustiti Rusima da „odrade posao“ u Siriji ličile su ne samo na novi detant već čak i na vraćanja monroovskoj izolacionističkoj politici. U prvoj Predsedničkoj debati nismo imali puno prilike da čujemo stavove kandidata u spoljnoj politici, mahom su bili zauzeti unutrašnjim pitanjima, ličnim napadima i privatnim skandalima. Usijana atmosfera i lični animozitet između dvoje kandidata čini jednu suštinsku raspravu o ključnim pitanjima gotovo nemogućom. No Potpredsednička debata je dala jednu sasvim drugu sliku. Ovde svakako moram izneti i lični utisak da je guverner Indiane Majk Pens nastupio sa više samopouzdanja i poštovanja nego senator Tim Kejn, kao i da je debatu vraćao na pitanja konkretne politike, kada je Kejn debatu odvlačio na karatker Donalda Trampa. No, ako je i bilo nade da će dvojac Tramp/Pens odvesti Ameriku ka novom izolacionizmu i otopljavanju odnosa sa Rusijom, nakon ove debate one praktično ne postoje.

Potpredsednički kandidati u svojoj debati pokrili su niz pitanja, od prava na abortus do imigracione reforme. No fokus same debate bio je na spoljnoj politica, iznad svega na Siriji i odnosu prema Rusiji. Na pitanje voditeljke kako da se valja nositi sa Rusijom,  senator Kejn je odgovorio da prema Rusiji valja nastupiti snažno (tough) , a da je prvi dobar korak ne zvati Vladimira Putina velikim liderom. Kejn je nastavio:

„Vladimir Putin je diktator. Svako ko misli drugačije ne zna rusku istoriju i ne zna Vladimira Putina. Hilari zna ko je ovaj čovek. Džon Mekejn je rekao „Kada pogledam u njegove oči (Putinove, prim. aut.) vidim KGB.“ Hilari deli njegovo mišljenje.“[1]

Jezik je jako bitan. Javni jezički diskurs mnogo govori, pogotovo ako je na ovako visiokom nivou. Ovde je svakako poražavajuće Kejnovo pozivanje na rusku istoriju. Implikacija je jasna, u ruskoj je prirodi da teži ka diktatorskoj vladavini. Vladavina despota ili samodržca je neoborivi zakon ruske istorije i Vladimir Putin je samo duhovni naslednik te istorije, njen prirodni i neizbežni izdanak, jednako kao Ivan Grozni, Petar Veliki, Katarina Velika, Staljin ili Brežnjev.

U toku debate guverner Majk Pense se pozvao na jednu staru poslovicu „Ruski medved nikada ne umire, on samo hibernira. “ Kada je upitan šta će navesti Rusiju da sarađuje odgovorio je.

„Snaga. Jasno i jednostavno.“ [2]

Na napade senatora Kejna, kako je Tramp hvalio Vladimira Putina kao velikog lidera, guverner Majk Pens je odgovorio:

„Kada Donald Tramp i ja primetimo da u Siriji, Iranu i Ukrajini mali i siledžijski lider Rusije nastupa snažnije na svetskoj sceni od ove (Obamine, prim. aut) administracije, to je iznošenje bolnih činjenica. To nije izskazivanje podrške Vladimiru Putinu već je to iznošenje optužbi na račun slabog i neodgovornog vođstva Hilari Klinton i Baraka Obame.“[3]

Pensovi argumenti su da Hilara zapravo nije dovoljno snažna i da samo Tramp/Pens administracija ima snage da se nametne kao takmac Putinu. Kao neke od mera, kojima će kontrolisati agresivnu Rusiju naveo je postavljanje raketnog štita u Poljskoj i Češkoj, optuživši svog protivkandidata i Hilari Klinton da su odustali od tih planova pod ruskim pritiscima. Upitan šta bi uradio po pitanju Alepa odgovorio je.

„Ako Rusija nastavi sa sudelovanjem u ovim varavarskim napadima na Alepo, SAD bi trebale da budu spremne da koriste vojnu silu kako bi gađale vojne mete Asadovog režima.“[4]

Pensova izjava da ruski medved nikada ne spava savršeno se poklapa sa Kejnovim pozivanjem na rusku istoriju. Priroda Rusije je nepromenljiva, kao i priroda medveda. On možda spava trenutno, možda kroči šumom izgledajući mirno i bezazleno. No samo je pitanje vremena kada će isukati kandže i ispustiti urlik od koga će se cela šuma zatresti. To je medvedova priroda. To je priroda Rusije.

Debata o spoljnoj politici je bila debata o pokazivanju mišića, o tome ko će efektivnije da projektuje američku moć. Nije bilo puno pomena o dijalogu, niti o različitim interesima koji vode druge aktere u Sirijskoj i Ukraijnskoj krizi. Jednostavno veliki medved se probudio i valja ga sprečiti da ne zagospodari šumom. Nema prostora za nijanse.

Vraćamo se sada na Nojmanov koncept drugosti. U akademskom polju taj koncept jeste inovativan ali u političkoj i društvenoj praksi on postoji vekovima. Drugi je drugačiji nazivi za vekovne neprijatelje, one zbog kojih zbijamo redove kako bi naš kolektiv opstao. To zbijanje redova u strahu od večnog neprijatelja ima blagotvoran efekat na društvenu koheziju. Unutrašnje podele blede spram realnog ili imaginarnog straha od spoljneg neprijatelja. Jasno je vidljivo da je američko društvo duboko podeljeno. Od rasnih nemira u Šarlotu do sukoba na kampusima između libertarijanskih i levičarskih organizacija, američko društvo pati od hroničnog nedostatka socijetalne kohezije.

Razlika između kandidata bila je primetna po pitanju Kine. Tramp prije svega, a u manju ruku Pens, su vokalni u svojim istupima protiv Narodne Republike Kine. Čini se kao da je za Republikance Kina primarna pretnja za razliku od Demokrata. Drugim rečima, jedan dio američke elite kao da traži novo konstitutivno drugo, ali izgleda da je jako teško odreći se starog Drugog, starog vekovnog neprijatelja Zapada, pa posledično i SAD, Rusije.

Na posletku htio bih da se osvrnem na Džona Miršajmera, oštrog kritičara američke spoljne politike. On je izneo upozorenje da ni u kom slučaju Rusija i Kina, a sada i Iran, ne smiju se tretirati kao jedinstveni politički akter. Ako se SAD budu prema njima tako ophodile, to će za posledicu imati stvaranje jednog formalnog saveza, jednog jedinstvenog političkog aktera. Naprotiv savjetuje da SAD moraju da obuzdaju primarnog izazivača Kinu strateškim savezima sa okolnim zemljama: Japan, Južna Koreja, Filipini, Vijetnam i ključno Rusija. Ukratko govori im da prate primjeriže Niksona i Kisndžera, kada je primarni izazivač bio SSSR. Ako američko društvo nastavi da kosntruiše Kinu, Rusiju i Iran kao jedintsvenog neprijatelja, ako takav diskurs sa čaršije pređe u Belu kuću i Kapitol onda će se ostvariti noćne more Nikolasa Spajkmana, Halforda Makindera i Džordža Frosta Kenan. Evroazijskom kopnenom masom dominiraće antiamerički (ili antizapadni) vojni savez. Sudeći po debati Kejn-Pens, izgleda da niko nije čuo Miršajmerove reči. Zmaj i medved se bude iz hibernacije i suočeni sa napadima beloglavog orla, nemaju drugi izbor nego da zajedno delaju, kako bi zagospodarili šumom.

[1] Vladimir Putin is a dictator. Anyone who thinks otherwise doesn’t know Russian history and they don’t know Vladimir Putin. Hillary knows who this guy is. John McCain said “I look into his eyes and I see KGB.” Hillary has that same feeling.

[2] Strength. Pure and simple.

[3] When Donald Trump and I observe in Syria, Iran and Ukraine that the small and bullying leader of Russia has been stronger on the world stage than this administration, that’s stating the painful facts. That’s not an endorsement of Vladimir Putin, that’s an indictment of the weak and feckless leadership of Hillary Clinton and Barack Obama.

[4] If Russia continues to be involved in these barbaric attack on Aleppo, the US should be prepared to use military force to strike military targets of the Assad regime.