U današnjem svjetskom poretku, predsjednički izbori u SAD-u predstavljaju najvažniji politčki događaj, gdje će svijet na taj dan dobiti šefa države koja ima zadnju riječ u sporovima međunarodne politike. Postavljaju se obično pitanja kao što su: Ko će biti ta osoba? Šta možemo očekivati od nje? Kako će riješiti stare odnosno riješiti nove probleme sa kojima se svijet suočava? Ko će imati najveći uticaj na te odluke ?

Interesantno je ipak, da u Sjedinjenim Američkim Državama, tzv. „moralnim liderom“ ovoga svijeta ( barem oni tako sebe vide ), na predsjedničkim izborima pojedinci i predstavnici krupnog kapitala vrše pritisak na kandidate svojim novcem. Ove godine će to biti još interesantnije, jer je na jednoj strani agresivni Trump koji je također i predstavnik krupnog kapitala (bogatstvo 4,5 Milijardi US dolara), a na drugoj strani Hillary Clinton, koja ima dosta mirniju politiku, ali opet je poznata kao „ jastreb“ tokom svojih godina u State Department-u. Novac je uvijek igrao najvažniju ulogu u domaćoj i vanjskoj politici SAD-a. Prvi primjer za takvu vrstu politike bila je doktrina Alfreda Mahana, koji je naglašavao važnost pomorskih baza za SAD i tako promovisao SAD-ovo neformalno carstvo otvorene trgovine.

Za domaću politiku je primjer tzv. „ Senatora iz Boeinga“ koji su imali čvrste veze sa kompanijom Boeing, koja je usput jedna od najvećih kompanija za proizvodnju oružja. Prozvani su tako od strane kritičara zbog zagovaranja većih izdataka za vojsku i državnu odbranu, od koje bi najveći profit upravo imala kompanija Boeing. To je tzv. vojno- industrijski kompleks u politici SAD-a, što predstavlja jak, ako ne i ključni uticaj na politiku od strane vojske i odbrambene industrije. Naravno pored vojne industrije, u aktere koji također imaju veliki uticaj na političke odluke su također farmaceutske firme, IT firme itd. Predsjednički izbori 2016. godine su sve bliži, i svijet nestrpljivo čeka osobu koja će zauzeti mjesto „svjetskog lidera“. Pitanje je da li ijedan od tih predsjedničkih kandidata može uopšte zamišljati nominaciju, ako nije financiran od strane određenih interesnih grupa? Odgovor je ne, jer bi za kandidate bilo nemoguće finansijski opstati ako bi se finansirali iz svog budžeta. Tu dolaze na scenu political – action comitees ( PAC ), koji su zapravo interesne grupe koje mogu finansirati političke stranke i kandidate.

Mogu to raditi bez ikakvog ograničenja, pod uslovom da nisu direktno povezane sa određenom strankom ili kandidatom. Interesantna stvar, bilo ko ih može osnovati. Ako se već pitate koliko novca tu ulazi, na predsjedničkim izborima 2012. ukupno je utrošeno 6,8 milijardi dolara (uključujući i izbore za Kongres ) . Ako se vratimo na sami početak predsjedničkih izbora i borbe za nominaciju od strane politčkih stranaka, odbrambena industrija je za kandidate bila izdvojila oko 1,6 miliona dolara. Najviše je dobio Ted Cruz oko 340,000 dolara, Hillary oko 270,000 dolara, dok je Trump dobio samo 17,000 dolara. Ovo je uglavnom zbog činjenice da Trump, najviše finansira sam sebe. Sada, kada su ostali samo Hillary i Trump, mnogi smatraju da je odbrambena industrija više uložila u Clinton zbog njenih podržavanja vojnih intervencija. Ali ostavimo se odbrambene industrije i da vidimo kako i u koga su ulagale ostale interesne grupe. Interesne grupe su u ovoj godini bili najviše naklonjeni Republikancima, budući da su u skoro svim sektorima najviše ulagali u njih. Po podacima Federal Election Commission – a ( FEC ), npr. zdravstveni sektor je uložio najviše oko 53 miliona dolara , od čega je 32 miliona dolara otišlo Republikancima. Energetski sektor je uložio oko 31 milion dolara, od čega je također otišlo najviše Republikancima, oko 24 miliona dolara.Slično su ulagali komunikacijski, transportni i građevinski sektor. Jedine grupe koje su najviše ulagale u Demokrate i to od uloženih 47 miliona, uloženo je 39 miliona dolara, su bili razni sindikati.

Kao što vidimo iz priloženog u SAD-u, u kako domaćoj tako i u vanjskoj politici ključni uticaj na odluke imaju korporacije i razne interesne grupe u službi krupnog kapitala. Neki idu čak toliko daleko da SAD opisuju kao vladavinu korporacija (corporatocracy). Pod ovakivim političkim uticajem, šta je za očekivati od budućeg Predsjednika SAD-a i Kongresa ? Pa sigurno pobjedu ličnih interesa nad dobrobiti građana. Pored toga, za očekivati su i sumnjive odluke u vanjskoj politici, koje neće samo ugroziti ekonomsku i poltičku sigurnost SAD-a, nego već i čitavog svijeta.