Kada u petak, 20. januara naredne godine, bude održana inauguracija novog predsednika Sjedinjenih Država, američka spoljna politika će nesumnjivo krenuti ponešto izmenjenim tokom. Konvencionalna mudrost prema kojoj je spoljna politika SAD-a inertni talac brojnih i tromih demokratskih procedura – što njen glavni kurs čini gotovo nepromenjivim, tek je delimično utemeljena. Uostalom, zar bi bilo teško uočiti krupne spoljnopolitičke razlike između administracija Džordža H. V. Buša i Bila Klintona, ili Džordža V. Buša i Baraka Obame?
U tom kontekstu, a u zavisnosti od ishoda novembarskih izbora, pred američkom, ali i svetskom javnošću, stoje dve bitne nedoumice. U slučaju da se obistine rezultati koje prognozira većina aktuelnih anketa, i predsedničko mesto osvoji kandidatkinja Demokratske stranke, Hilari Klinton, ključno pitanje je da li će novi spoljnopolitički pravac biti ratoborni liberalni internacionalizam kakvom su – smatra se – skloni Klintonova i većina njenih bliskih saradnika. Kada je reč o scenariju u kome pobeđuje kontroverzni republikanski kandidat Donald Tramp, glavnu dilemu predstavlja pitanje njegove spremnosti, pa i mogućnosti, da napravi radikalni zaokret od igranja uloge svetskog policajca i posveti se jačanju domaćih kapaciteta SAD-a.
Jedan – i to veoma dobar – način da se prognozira spoljna politika budućeg predsednika, jeste da se prouči tim saradnika, savetnika i eksperata iz ove oblasti koji njemu, ili njoj, stoji na raspolaganju. U slučaju Klintonove, ovaj pristup mogao bi da nagovesti otklon od nešto opreznije i uzdržanije spoljne politike Baraka Obame i dodatno zaoštravanje odnosa, pre svega sa Ruskom Federacijom. U timu njenih spoljnopolitičkih savetnika nalaze se bivši ambasador u Moskvi Majkl Mekfol (čijom je nesmotrenošću u vreme ambasadorovanja propuštena prilika da se američko-ruski odnosi dugoročno postave na nove osnove) kao i bivši pomoćnik državnog sekretara (iz perioda kada je sekretar bila upravo Klintonova, 2009-2013.) za evropske i evroazijske poslove, Fil Gordon.
Tu je, međutim, i Džulijen Smit, bivša zamenica savetnika za nacionalnu bezbednost potpredsednika SAD-a, Džozefa Bajdena i istaknuta članica Centra za novu američku bezbednost, tink-tenka kojim počasno predsedava bliska prijateljica Klintonove, državna sekretarka u administraciji Bila Klintona, Medlin Olbrajt. Centar takođe okuplja brojna poznata imena koja važe za spoljnopolitičke „jastrebove“, poput nekadašnjeg demokratskog senatora iz Konektikata, Džoa Libermana ili bliskog saradnika republikanskog senatora Džona Mekejna, Ričarda Fontejna. Međutim, kao što se videlo prilikom nedavne posete potpredsednika Bajdena Beogradu i Prištini, biografije mogu da nagoveste, ali ne i da definitvno odrede pristup spoljnoj politici: iako važi za jednog od najglasnijih pobornika nezavisnog Kosova a ranije i besmisleno oštre politike prema Srbiji, Bajden je demonstrirao da američko strpljenje nije neograničeno i da je promena politike – makar u nijansama – moguća s promenom kredibiliteta američkih partnera (i klijenata). Nije nemoguće da u slučaju pobede Klintonove, Bajden, uprkos godinama, zadrži neku od visokih pozicija u administraciji.
U taboru Donalda Trampa, stvari stoje značajno drugačije. Njegove spoljnopolitičke pozicije ponekad su konfuzne i nedovoljno koherentne, ali oko dve značajne tačke ne postoji nikakva nedoumica: prvo, Tramp planira da okonča politiku izgradnje nacija, koja u većoj ili manjoj meri čini deo američke spoljnopolitičke agende više od dve decenije; i drugo, on gaji neskriveni optimizam prema mogućnosti saradnje sa Rusijom, pre svega u oblasti borbe protiv međunarodnog terorizma.
Kada je reč o saradnicima, Trampov spoljnopolitički tim nije sastavljen od poznatih imena i velikih biografija. Zapravo, veliki broj republikanskih eksperata za spoljnu i bezbednosnu politiku javno se obavezao da na izborima neće podržati Trampa, smatrajući ga nedoraslim funkciji predsednika SAD-a. Istovremeno, mnogi znameniti republikanci – uključujući oba bivša predsednika Buša, ali i Roberta Gejtsa, Kondolizu Rajs, Kolina Pauela i Henrija Kisindžera – još uvek se ne oglašavaju po pitanju eventualne podrške Trampovoj kandidaturi.
Da li Srbija može i treba da ima favorita u ovoj trci? Javno, svakako ne, jer bi to, u krajnjoj liniji, bilo nediplomatski. Ispod radara, takođe treba biti oprezan: ne postoje nikakve garancije da će izabrani kandidat biti onoliko loš, ili onoliko dobar, koliko se to od njega – ili nje – očekuje. A u spoljnoj politici, iznenađenja gotovo nikad nisu prijatna.