Visoko obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama je najbolje na svetu. Da ovo nije samo neutemeljena tvrdnja govore svi kvantitativni (poput tzv. Šanganjske (Academic Rankings of Word Universities) ili Tajmsove liste (Times World University Rankings)) i kvalitativni podaci. Univerziteti u SAD, zajedno sa onima u Ujedinjenom Kraljevstvu, privlače najbolje studente ne samo iz Evrope već širom sveta uključujući Kinu, Indiju, Brazil ili Indoneziju. Istovremeno, najugledniji profesori i istraživači mahom rade u SAD, imajući u vidu sjajne uslove za rad i istraživanja (na primer, Harvard univerzitet ima veći istraživački budžet od svih zemalja Zapadnog Balkana zajedno). Sinonim za prestiž u SAD su univerziteti koji pripadaju tzv. „Ligi bršljana“ (Ivy League) koja uključuje osam univerziteta (Harvard, Jejl [Yale], Prinston [Princeton], Kolumbija [Columbia], Broun [Brown], Dartmut [Dartmouth], Pensilvanija [Pennsylvania] i Kornel [Cornell]). Međutim, osim tradicije i prestiža, danas najveći značaj ima iznos novca koji svaki univerzitet ponaosob ima u svojoj zadužbini. Ukoliko se pogleda i ovaj faktor univerziteti poput MIT, Nortvesterna [Northwestern] ili Stanforda imaju danas mnogo veću važnost od pojedinih univerziteta sa navedene liste.

Međutim, snaga univerziteta u SAD je istovremeno i njihova slabost. Većina univerziteta (osim malog broja izuzetaka poput Berklija [Berkeley]) su privatni univerziteti koji u potpunosti zavise od tržišta, donacija, a ponajviše studentskih školarina. Cena školarine za jednu akademsku godinu, zajedno sa smeštajem i troškovima života, na Nortvesternu iznosi oko 70,000 dolara što je cifra nezamisliva za bilo koji univerzitet van SAD, uključujući tu i Univerzitete Oksford i Kembridž. U takvim uslovima, prohtevi studenata su uvek na prvom mestu s obzirom da postojanje univerziteta mahom zavisi od upisa velikog broja studenata. Studenti su veoma svesni da plaćaju previsoke iznose za svoje školovanje i za uzvrat očekuju da se sve prilagođava njima i njihovim potrebama, od radnog vremena profesora do načina ocenjivanja. Tokom mojih predavanja na Nortvesternu, studenti su mi stavili do znanja da samo sedenje na času njih košta nekoliko stotina dolara i da se, u skladu sa uloženim sredstvima, očekuje i visoka ocena. U takvim okolnostima izvrsnost neumitno gubi prioritet, a visina ocene zadobija najveću važnost. Trebalo bi ipak napomenuti da je ovo slučaj za osnovne i master studije gde masovnost studenata predstavlja najvažniji faktor što svakako nije slučaj sa doktorskim studijama gde kvaliteti kandidata i predloženi predlog doktorata predstavljaju glavni osnov za upis.

(Izvor: privatna arhiva Nemanje Džuverovića)

Epidemija COVID-19 dodatno je zaoštrila problem marketizacije obrazovanja u SAD. Univerziteti pokušavaju pronaći načine kako da u akademskoj 2020/21 vrate studente u kampuse svesni da bez njihovog fizičkog vraćanja u kampuse neće biti moguće naplatiti pun iznos školarina što može dovesti u pitanje opstanak mnogih univerziteta. Modaliteti poput delimičnog vraćanja studenata u domove, njihov boravak u hotelima, hibridni način predavanja (onlajn i u učionici), učionice na otvorenom su neka od rešenja kojima univerziteti pokušavaju prevazići trenutnu situaciju. Istovremeno, administracija Donalda Trampa je donela uredbu kojom se onemogućuje dodela studentskih viza stranim studentima koji pohađaju univerzitete gde se sva predavanja održavaju na daljinu, što je još jedan pokušaj (prinudnog) vraćanja studenata u kampuse.

S druge strane, deo studenata nije spreman da se vrati nazad jer smatra da epidemiološki uslovi i dalje nisu povoljni, deo studenata preispituje odluku nastavka studija zbog visokih školarina dok se svršeni srednjoškolci odlučuju da naprave godinu dana pauze i vide dalji razvoj situacije. Istovremeno, usled lošeg rukovođenja zemljom u vremenu epidemije, strani studenti iskazuju sve manje spremnosti da svoje školovanje nastave ili započnu u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovo se posebno odnosi na studente koji dolaze iz NR Kine koji čine najveći broj stranih studenata na univerzitetima u SAD. U akademskoj 2018/19 oko 370.000 ili 1/3 svih stranih studenata u SAD su dolazili upravo iz Kine. Porast sinofobije kao, između ostalog, rezultat izjava predsednika Trampa koji COVID-19 virus naziva kineskim ili kung-fu virusom (kung flu), aludirajući na njegovo poreklo i odgovornost NR Kine u izbijanju epidemije, značajno uvećavaju neizvesnost kada su u pitanju kineski studenti i njihovo dalje studiranje na američkim univerzitetima.

(Izvor: privatna arhiva Nemanje Džuverovića)

Univerziteti u SAD su do sada mogli da izdrže teret epidemije bez većih posledica iako se restriktivne mere polako uvode. One obuhvataju smanjenje doprinosa za penzioni fond zaposlenih, otpuštanje neakademskog osoblja i neprodužavanje ugovora nastavnicima kojima isti uskoro ističe, zabranu ili smanjenje obima putovanja, ukidanje određenih beneficija zaposlenima i druge slične mere. Međutim, dejstvo krize kojoj se u SAD kraj ne nazire, kao i potpuna zavisnost od tržišta, koje je trenutno veoma nestabilno, dovode univerzitete u SAD u zonu nepoznatog kada je u pitanju njihov dugoročni opstanak. Izgleda izvesno da mnogi manji univerziteti i koledži (Liberal Arts Colleges) neće preživeti posledice COVID-19 epidemije. Neki od njih su već ugašeni, a najgora predviđanja uključuju trajno zatvaranje više od sto univerziteta. Ugledni univerziteti svakako nisu u neposrednoj opasnosti, ali će velikih posledica po njihov način funkcionisanja svakako biti.

Kao i drugim oblastima života, kada je u pitanju akademija, vera u snagu tržišta više nije dovoljna da bi se održao broj studenata i kvalitet obrazovanja. Uprave univerziteta sada su u situaciji da stavljaju zdravlje svojih zaposlenih i studenata ispred profita što je novina u njihovom načinu razmišljanja. Takođe, društvene posledice epidemije poput povećanja nejednakosti i siromaštva u tradicionalno marginalizovanim zajednicama, kao i povećani društveni aktivizam među studentskom populacijom, dovode do toga da društvena i politička agenda univerziteta biva jedan od važnijih faktora pri odabiru univerziteta, pogotovu za  Afro-američku i zajednicu Latinosa u SAD. Kao i u političkom životu, potreba za većim stepenom društvene pravednosti i jednakosti gura univerzitete ka progresivnijim politikama upravljanja, što, ukoliko se ostvari, može donekle promeniti prirodu njihovog dosadašnjeg funkcionisanja.


Nemanja Džuverović