Glavne strategije korišćene u kampanji

Jasno uočljivo, glavna Trampova strategija u predizbornoj kampanji je da kontroverzama što više bude u fokusu pažnje medija, samim tim i javnosti. Prethodno se ogleda u takozvanoj proizvodnji haosa koji je ipak i uprkos svemu bio i ostao kontrolisani haos. Kako se kaže u odličnom članku Washington Post-a, haos je uvijek bio oko Trampa, u njegovoj pozadini, alli je on sam vazda ostajao metodičan i disciplinovan što se može provjeriti na svim njegovim nastupima, kako na promocijama, tako i na televiziji, a čak i na virtuelnom imidžu koji se gradi putem društvenih mreža.[1] Donald Tramp u svojoj kampanji maksimalno koristi slabosti masovnih medija kojima gledanost i profit diktiraju postojanje. Tako on ciljano kreira kontroverze koje ispunjavaju sve vrijednosti vijesti (blizina, važnost, uticaj na publiku, neobičnost, zanimljivost, posljedice) i mediji su na neki način prisiljeni kontinuirano o njima izvještavati. Plejada takozvanih pseudodogađaja je garant da njegova pojava u medijima neće preći u monotoniju.

Među strategijama izazivanja haosa ističe se oštra retorika kojom se Tramp ektenzivno služi. Sve je počelo njegovim od ranije poznatim stavovima o Latino Amerikancima o kojima je govoreno kao o ubicama, rasistima, silovateljima, a meksikanski novinar Jorge Ramos je i brutalno izbačen sa Trampove konferencije za štampu. Čak je i republikanski protivkandidat Džeb Buš bio predmet kritike zbog toga što ima ženu Meksikanku.[2] Neko bi ovakve uvrede proglasio neprimjerenima predsjedničkom kandidatu ili veoma glupim potezom u kampanji, ali moramo sagledati i drugu stranu novčića. Kada je objavio nominaciju za predsjednika SAD, prema relevantnim statističkim podacima Trampa je za ozbiljno uzimalo nešto više od 10 posto Latino Amerikanaca. Kada znamo obim te populacije u SAD onda možemo zaključiti da izrečenim uvredama i odbijanjem te populacije Tramp ne gubi mnogo birača, a stvara dodatnu koheziju među onima koji su njegovi simpatizeri, kao i među cjelokupnom konzervativnom populacijom u zemlji koja je respektabilna. Etički prigovori mogu biti upućeni jer ne priliči kandidatu za tako značajnu funkciju da propagira rasističke, etatističke ili čak fašističke argumente, ali još je od Makijavelija poznato da politika i moral ne idu zajedno. Posebno ako ukalupimo prethodno rečeno u definiciju politike kao vještine mogućeg, Trampovi postupci na pragmatičnom političkom nivou moraju biti opravdani, a neka mu jedini sud bude sud naroda na izborima.

Ipak, najveća kontroverza koju je Tramp u svojoj kampanji izazvao bili su stavovi o Islamu, muslimanima i o imigrantima. Od generalnog stava kako ,,nas Islam mrzi” i logički pogrešne identifikacije jedne od najvećih svjetskih religija sa radikalnim islamskim terorizmom [3], pa sve do izjava kako su sirijske izbjeglice ,,trojasnki konj” i kako imigranti nanose samo ekonomsku štetu[4]. Pozicije koje oko ovog pitanja zauzima Tramp su konzervativne čak i u odnosu na uobičajeni blagi konzervativizam stranke koju predstavlja. Strategija je potpuno jasna kao i u slučaju stavova o Latino Amerikancima: polazeći sa pozicije autoriteta zauzeti čvrste američke nacionalističke pozicije i ne razblaživati ,,američki san”, tj. ostaviti ga samo Amerikancima. Ovakva politika oduvijek je bila i biće mamac za široke narodne mase, pritom mislim mamac i za one koji je podržavaju i one koji su protiv nje. U svakom slučaju, Tramp će biti u centru pažnje.

Upravo je prisustvo ljudi koji su protiv Trampove politike dobrim dijelom obilježilo njegove skupove. Gotovo u svakoj saveznoj državi koju je posjetio bio je organizovan protest manjeg ili većeg broja ljudi koji zastupaju liberalna stanovišta i smatraju retoriku predmetnog kandidata nedopustivom u američkom javnom prostoru. Počevši od juna prošle godine sve se veći broj ljudi okupljao kako je Trampova kampanja napredovala, da bi sve eskaliralo u Čikagu kada je skup prekinut zbog upada više stotina demonstranata u arenu. Nakon toga, napori da se obezbijede Trampovi skupovi postajali su sve nasilniji, a prema podacima iz medija preko stotinu ljudi je uhapšeno, a više desetina povrijeđeno.[5] Više od samog nasilja koje se realno i moglo očekivati je sastav onih koji protestuju protiv Trampovih skupova. Naime, u najvećoj mjeri to su podržavaoci Sandersa i Klintonove što je nedopustivo velika pažnja koju podržavaoci ta dva kandidata upućuju trećem. Na neki način, mogli bismo takav postupak označiti i negativnom kampanjom o kojoj će biti riječi u idućem dijelu. Sve pomenuto (re)konstruisano u medijima Trampov imidž iz autoritarnog agresora na kraju će pretvoriti u imidž žrtve kojoj ukidaju ustavom zagarantovano pravo na slobodu govora i time podrivaju bazu američke demokratije. I tek kada se takva poruka uputi ostalim kandidatima, kada im se zamjeri nepoštovanje ustava, tada će se shvatiti sav simbolički kapital u burdijeovskom smislu koji je Tramp tokom kampanje stekao.

Nesporno je da su sve kontroverze vezane za kampanju Donalda Trampa njemu donijele ogroman medijski prostor. Lukavom strategijom privlačenja medija on je omogućio sebi da na oficijelne troškove vezane za medije potroši daleko manje novca nego njegovi oponenti, u odnosu na Džeb Buša čak i osam puta manje novca.[6] Međutim, kako se navodi članku na koji se pozivam, Tramp je profitirao od medija koji su o njemu izvještavali bez narudžbe dobio prostora u vrijednosti dvije milijarde dolara u odnosu na samo službenih deset uloženih miliona. Mogli bi to tumačiti i kao još jedan od uspješnih Trampovih poslovnih poteza, a to je karta na koju on takođe snažno igra predstavljajući sebe kao otjelotvorenje američkog sna. Iz toga slijedi da oni koji ga prate, mogu postati poput njega, bogati, zadovoljni i pomalo sebični.

Osim etičkih prigovora koje smo već razmotrili, Trampovoj kampanji se može zamjeriti i što je počela isuviše rano. Od juna prošle godine do novembra kada će izbori biti održani tačno je godinu i po dana. I u cijelom tom periodu Tramp je ekstenzivno boravio na malim ekranima američkih domaćinstava i sprovodio kampanju kao da je svaki dan zadnji. Uprkos sjajnim tehnikama koje su korišćene, kampanja nužno mora postati odveć monotona, a pogotovo kampanja koja ide na to da izazove kontroverze. U jednom trenutku građani se naviknu na Trampove stavove o Islamu i više ih ne uzbuđuje i ne provocira njegov šovinizam. Možda je i to dio strategije da se otupi kritička oštrica auditorijuma i onda profitira od bodrijarovske apatije, ali ta je strategija veoma rizična. Apatija vrlo lako može prerasti u dosadu, a ova u prezir prema kandidatu koji tako uporno insistira na nečemu što nam se ne sviđa. Trampove nastupe mogli bi nazvati i nekom vrstom vanrednog stanja, a ako vanredno stanje forsiramo godinu i po dana, tada je takvo stanje postalo redovno i gubi se efekat početnog, vanrednog stanja. Stoga, strategije korišćene u Trampovoj kampanji su veoma rizične i baciće ga ili na tron ili u provaliju. Sredine sa analiziranom vrstom kampanje nema.

U pogledu strategija, kampanja Hilari Klinton je nešto raznovrsnija za analizu. Na samom početku ona se prilikom svojih nastupa fokusirala prevashodno na lokalne probleme mjesta u kojem se nalazi, a manje je propagirala poglede na globalne tokove kako je to radio Tramp. Upravo zbog toga, njeni skupovi su bili manje privlačni za medije iako je ona potrošila gotovo 45 miliona dolara na taj aspekt. Međutim, strategija lokalizacije diskursa može donijeti veći broj birača u konkretnom mjestu jer oni stiču utisak da je kandidat zaista zabrinut za probleme koji afektiraju njihove svakodnevne živote. Opet, ovakva strategija može omogućiti benefite na unutarstranačkim izborima (pobjedu nad Sandersom), ali vrlo malo ili nimalo utiče na neodlučne birače ili oponente iz razloga što se na skupovim Klintonove koja je iz Demokratske stranke pojavljuju gotovo stoprocentno samo birači te stranke. Lokalizacija diskursa ako se dozira i sprovodi u onim mjestima koja zaista imaju neki gorući problem kao što je to bilo u Misisipiju oko nivoa rijeke koji opasno prijeti da poplavi određene gradove[7], može donijeti zaista velike unutarstranačke benefite. O uspješnosti predmetne strategije Hilari Klinton dovoljno govori i to da je pobijedila u nekim jedinicama (Mičigen) za koje se predviđalo da će Berni Sanders dobiti veliku većinu glasova.

Hilari Klinton takođe igra na kartu brendiranja ličnosti. Naime, ona je obnašala veliki broj značajnih funkcija uključujući i državnu sekretarku i prvu damu što svakako daje doprinos tome da je ljudi vide kao nekoga ko već dugo vremena opstaje na političkom vrhu. Sa druge strane, upravo je njena politička prošlost uslovila mnoge teškoće u kampanji od kojih je jedna od najvećih bila u odnosu sa medijima. Njene veze sa medijima bile su toliko tanke da je morala prije službenog početka kampanje organizovati konferenciju za novinare u kojoj je poručila da će okrenuti novi list u komunikaciji sa njima. Čak i nakon te konferencije, ona je bila žestoko kritikovana u početku kampanje da namjerno izbjegava pitanja novinara jer se boji da na neka od njih neće moći odgovoriti.[8] Naravno, ignorisanje medija je takođe legitimna strategija, ali u društvu poput američkog sa izraženo velikim uticajem masovnih medija na javno mnjenje, ta strategija se ne može označiti kao dobra. To su shvatili i u štabu Hilari Klinton, te je ona već nakon prvih par neđelja kampanje počela da daje srazmjerno veći broj intervjua i izjava nego na samom početku. Takođe je bila kritikovana kako od strane novinara, tako i od strane auditorijuma skupova da veliko prisustvo obezbjeđenja (tajne policije) ometa normalan tok političkog događaja. Drugim riječima, Klintonova je uvijek na velikoj distanci od publike, čak i na događajima koji u načelu trebaju biti definicija svakodnevnog života poput sajmova ili vašara. Naravno, bezbjednosni aspekt i procjena tajnih službi su uvijek na prvom mjestu radi sigurnosti kandidata, ali je sigurno bilo i malo namjernog i planiranog prećerivanja kako bi se ostavio utisak da jedna žena uz sav seksizam prisutan u društvu još mora da se bori i protiv onih koji bi da joj ugroze zdravlje; riječ je o strategiji pravljenja žrtve od političkog kandidata.

Jedan od briljantnih poteza vodećih ličnosti kampanje Hilari Klinton bio je vezan za knjigu koja je prijetila da izazove velike potrese u američkom društvu, Clinton cash. Knjiga se tiče neadekvatnih i ilegalnih donacija koje su tokom godina dobijali Bil i Hilari Klinton, kao i njihova Klinoton fondacija. Ako znamo da su donacije glavni izvor prihoda za sve predsjedničke kampanje, jasne su dimenzije nevolje koje su nastale za kampanju Klintonove. Tada na scenu stupaju planeri njene kampanje i dolaze u posjed kopije predmetne knjige i selektivno dostavljaju određena poglavlja medijima.[9] Ovakvim postupkom potpuno je propala namjera autora knjige da uzdrma Klinotonovu i cjelokupno društvo, a propali su i autorovi milionski ekskluzivni ugovori sa Washington Post i New York Times-om jer prosto knjiga više nije bila toliko privlačna kada je strateški razblažen njen sadržaj. Na kraju, od potencijalno ogromnog problema za Klintonovu, slučaj se preokrenuo i javnost je pod kritičku lupu stavila sadržaj same knjige čija je prvobitna namjera potpuno promašila metu.

Kako je rečeno ranije, veliki problem za Hilari Klinton predstavlja njena politička prošlost. Poznato je da je Bil Klinton bio veoma voljen i cijenjen američki predsjednik, koji je ostavio zemlju u budžetskom suficitu, ali isto tako i kontroverzna ličnost zbog raznih afera, od navodnog podržavanja kontraša u centralnoj Americi i bliskom Istoku pa do poznatog slučaja afere sa Monikom Levinski kada je oralni seks prvi put dobio službenu definiciju u američkim dokumentima. Sve to predstavlja veliko opterećenje i kredit koji Klintonova mora vraćati u tekućoj predsjedničkoj kampanji. Iako se nju ne bi trebalo posmatrati kroz naočare muža, javnost ne predstavlja racionalan entitet, već skup pojedinaca koji na afektivnoj i emocionalnoj osnovi donose sudove, pa je tako i u ovom slučaju. Najskoriji slučaj bila je kritika Klintonove upućena Trampovim seksističkim stavovima, kada joj je odgovoreno da prvo pogleda u svoje dvorište, jer je njen muž bio ženskaroš (što je, razumljivo, jedan od simbola seksizma).[10] Takođe, Klinotnova igra na kartu proglašavanja svakog oštrog napada na nju od ostale dvojice kandidata seksizmom što je prouzrokovalo zjedljive komentare u medijima, kao što je sjajan tekst Kelly Wilz koji nosi naslov: Feminsitički vodič za kritiku Hilari Klinton.[11]

Naglašena nota u kampanji Klintonove je i blagonaklon odnos prema Obaminoj administraciji i iz tog odnosa kao da proizlazi da bi njena vlast bila samo nastavak dobrog rada koji je Obama imao u prethodna dva mandata. Isto tako, ona često pozitivno govori i o Berniju Sandersu za kojega smatra da ima dosta istih političkih ciljeva kao i ona. Ovakve poruke su potencijalno umrtvljujuće za njeno biračko tijelo jer glasači uvijek žele nešto novo, nešto svježe, promjene pa makar one i ne bile suštinske već samo kozmetičke. Ako kampanju postavimo na osnovama identifikacije sa bliskim političkim personama onda moramo odgovoriti na vrlo važno pitanje: koji je motiv birača da glasa za našeg, a ne za bliskog kandidata? Svakako, Hilari Klinton svojom kampanjom više ili manje uspješno odgovara na ovo pitanje, a njeno drugo lice vidi se u ekstenzivnoj polemici sa Donaldom Trampom u kojem na sve strane pršte međusobne optužbe i u kojoj se Klintonova pokazuje kao osoba koja neće skrušeno trpjeti ničije, makar i simboličko, nasilje.

Konačno, Berni Sanders stoji na suprotnim pozicijama kako u odnosu na unutarstranačku protivkandidatkinju Hilari Klinton, tako i na republikanskog protivkandidata Donalda Trampa. Kada je riječ o polarizaciji naspram Klintonove, ona se ogleda u značaju koji Sanders pridaje javnim skupovima i interakciji sa biračima. Od samog početka kampanje Sanders je obarao rekorde posjećenosti na svojim skupovima, da bi sve kulminiralo u proteklim mjesecima kada je govore držao na dupke punim sportskim stadionima i dvoranama đe je bilo i do trideset hiljada prisutnih.[12] Jasna je strategija kampanje da se iskoriste Sandersove sjajne retoričke sposobnosti, ali i populistička retorika koja uvijek privlači široke narodne mase. Međutim, ovakve slike mogu da zavaraju jer prisutni na skupovima predstavljaju tek djelić cjelokupne populacije koja ima pravo glasa i ne predstavljaju realno stanje u odnosu na druge kandidate. U prevodu, ukoliko Sanders ima duplo više prisutnih od Klintonove na javnim skupovima, to svakako ne znači da će na kraju imati duplo više glasova na izborima. Kako bilo, mase ljudi koje učestvuju u kampanji pogodne su za izgradnju pozitivnog imidža popularne osobe, voljene od strane naroda.

Sljedeća sprecifičnost Sandersove kampanje je inovacija u finansiranju iste. Kako je poznato obično se američke predsjedničke kampanje finansiraju preko PAC and superPAC-ova (komiteta za političku akciju). Sanders je fokus pomjerio sa komiteta na individualne donacije i čak online lobiranje kako bi se one pridobile i na kratke staze ta se strategija pokazala kao korisna jer je nakon prvih mjeseci kampanje dobio znatno više novca nego bilo koji drugi predsjednički kandidat.[13] Kako je kampanja više odmicala, to se tradicionalni kanal komitetskog finansiranja pokazao pragmatičnijim, ali ne i zadovljavajućim. Naime, podaci govore da je Sanders iako je zaradio manje novca nego protivkandidati dobio nebrojeno više donacija različitih subjekata koje su bile manjeg obima nego maksimalne dozvoljene donacije od 2700 dolara koje su ostali kandidati ekstenzivno dobijali. Sve rečeno je dovelo do preispitivanja istinskog značaja Komiteta za političku akciju, a pohvalnih riječi na račun strategije Berni Sandersa i njegovog tima.

U unutarstranačkim debatama mogle su se viđeti još neke od karata na koje Sanders tipuje u svojoj kampanji, a jedna od glavnih je spontanost i iskrenost. O iskrenosti je bilo riječi i u odjeljku o Donaldu Trampu. U ovom slučaju moramo govoriti takođe o intencionalnoj iskrenosti ali ne usmjerenoj izazivanju kontroverzi već ostavljanju utiska prostodušnosti i jednostavnosti što se smatra dobrim načinom za približavanje glasačima, iako potencijalno šalje lošu poruku o našem stavu prema njihovim intelektualnim sposobnostima. U pomenutim debatama Sanders je jedini izgledao kao da nema napamet naučene odgovore. Njegovi komentari imali su prizvuk improvizacije iako svi bolje upućeni znaju da je čak i improvizacija predmet pažljivog planiranja u izbornoj kampanji. Upravo zbog prostodušnosti i radikalno ljevičarskih stavova, Sanders je proglašavan za socijalistu. Svakako da njegova ideja ,,političke revolucije” predstavlja značajan bauk za veliki dio populacije koja još uvijek živi u doba neomekartizma. Intelektualci koji su listom podržali Sandersa sugerišu da je socijalizam sastavni dio američke istorije pozivajući se na filozofe poput Džona Djuija, Džordža Santajane i Ričarda Rortija.[14] Oni kritičari koji su željeli da zvuče umjerenije govorili su o previše liberalizma u Sandersovim stavovima, što ne mijenja suštinu stvari. Berni Sanders je fokus predizborne kampanje stavio na iznošenje novog političkog koncepta, koji usljed poznatih istorijskih okolnosti dosad nije viđen na američkoj političkoj sceni, dakle, na koncept radikalne promjene u društvu. Naravno, te promjene ostale bi na tragu lijeve politike (neo)liberalizma, ali svakako bi donijele i elemente demokratskog socijalizma što velikom broju građana dakako ne bi odgovaralo, što zbog dugogodišnje indoktrinacije, što zbog urođenog ljudskog straha od promjena. Poput Trampove, Sandersova kampanja je takođe radikalna i predstavlja ambiciozan pokušaj koji se najbolje može opisati našom starom narodnom izrekom: ili pukovnik ili pokojnik.

[1] https://www.washingtonpost.com/politics/its-not-chaos-its-trumps-campaign-strategy/2015/12/09/9005a5be-9d68-11e5-8728-1af6af208198_story.html

[2] http://www.huffingtonpost.com/entry/9-outrageous-things-donald-trump-has-said-about-latinos_us_55e483a1e4b0c818f618904b

[3] http://edition.cnn.com/2016/03/09/politics/donald-trump-islam-hates-us/

[4] http://www.ontheissues.org/2016/Donald_Trump_Immigration.htm

[5] http://www.thedailybeast.com/articles/2016/03/31/trump-rallies-are-getting-more-violent-by-the-week.html

[6] http://www.nytimes.com/2016/03/16/upshot/measuring-donald-trumps-mammoth-advantage-in-free-media.html?_r=0

[7] https://www.washingtonpost.com/news/powerpost/paloma/daily-202/2016/03/08/daily-202-hillary-clinton-is-winning-with-a-hyper-local-strategy/56de2040981b92a22d7612d7/

[8] http://www.nytimes.com/2015/05/23/us/politics/hillary-clinton-acutely-aware-of-pitfalls-avoids-press-on-campaign-trail.html

[9] https://www.hillaryclinton.com/the-briefing/fact-checking-clinton-cash/

[10]http://www.slate.com/articles/double_x/doublex/2015/11/hillary_clinton_bernie_sanders_sexist_coverage_some_men_want_to_mansplain.html

[11] https://academeblog.org/2016/02/04/a-feminists-guide-to-critiquing-hillary-clinton/

[12] https://www.washingtonpost.com/news/post-politics/wp/2015/07/19/bernie-sanders-draws-his-biggest-crowd-yet-in-arizona-of-all-places/

[13] http://www.huffingtonpost.com/2015/05/06/bernie-sanders-campaign_n_7224630.html

[14]http://www.salon.com/2015/11/16/cornel_west_in_rare_form_filling_in_for_bernie_sanders_at_an_iowa_bbq/