Nedavno održani predsednički izbori u SAD odvili su se u jedinstvenim okolnistima ne samo po SAD nego po čitav svet, tj. u uslovima pandemije virusa korona. Čitav predizborni i izborni period bio je obojen nekolicinom nemilih događaja koji su uticali na konačni ishod izbora od kojih možemo izdvojiti, protest „životi crnih ljudi su važni“ koji je u prvi plan istakao rasne razlike koje su u SAD i dalje vrlo izražene. Pored toga, glasanje putem pošte i veliki promašaji izbornih anketa koje su imale svoju ulogu u kreiranju izborne volje građana kao i Trampovi postizborni tvitovi i izjave da su izbori pokradeni, doprinelo je da se društvo u SAD dodatno polarizuje. Stoga, pred novom administracijom stoje prioritetni zadaci na unutarpolitičkom planu u pogledu suzbijanja epidemije virusa korona, smirivanja rasnih tenzija, oporavka posrnule ekonomije kao i smanjenje polarizacije među građanstvom.

Naravno, unutarpolitička pitanja neretko su u vezi sa spoljnopolitičkom orijentacijom posmatrane zemlje, te u ukoliko uzmemo za činjenicu da bi izolovana Amerika daleko od uticaja u međunarodnim organizacijama predstavljala upravo ono što Kina želi da vidi, čini se da je Tramp svojom politikom doveo u pitanje uticaj SAD na kretanje i kreiranje međunarodne politike, s obzirom da ju je isključio iz bitnih centara odlučivanja i to u situacijama gde su SAD bile u mogućnosti da nametnu svoju agendu delovanja. Ovim potezima ostavio je otvoren prostor glavnom izazivaču Kini da proširi svoj uticaj, te se u promeni spoljnopolitičkog diskursa nove administracije može očekivati razlaz sa politikom „Amerika na prvom mestu“ te povratak SAD multilateralnom pristupu kao i oporavljanje i produbljivanje transatlantskog partnerstva, što nagoveštava nameru nove administracije da ponovo uspostavi „tradicionalniju“ spoljnu politiku vođenu diplomatijom, inače preovladavajuću tokom Obamine administracije.

U kontekstu prethodno navednog, očekuje se da će nova administracija posegnuti za ponovnim pridruživanjem Pariškom sporazumu o klimatskim promenama i podršci radu Svetske zdravstvene organizacije koju je Tramp pred početak izbora prestao da finansira. Takođe, tu možemo svrstati i povratak u pregovore za Zajednički sveobuhvatni akcioni plan ili ti Iranski nuklearni sporazum iz kog je Tramp izašao kao i povratak u sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa sa Ruskom Federacijom. Shodno agendi vladajuće Demokratske stranke, od ove administracije se može očekivati da povrati diplomatičnost i liberalnu vrednost spoljnoj politici SAD. Međutim, nigde se u pomenutoj agendi Zapadni Balkan ne navodi kao region koji će biti u sferi spoljnopolitičkih prioriteta SAD, te mogu istaći da će Zapadni Balkan nastviti da obitava u „bezbednosnoj senci“ SAD, što jeste već gotovo čitavu deceniju, s obzirom da na ovom prostoru ne postoje značajniji bezbednosni i politički problemi koji bi u ovom trenutku okupirali pažnju SAD.

Evropska pitanja zasigurno neće biti na vrhu spoljnopolitičke agende Bajdenove administracije. Ona će doći na red nakon prioritetnih područja poput jugoistočne Azije i Kine, Bliskog Istoka, te rešavanja statusa Turske koja se „otuđila“ od SAD, a koja je značajna zbog činjenice da predstavlja najbrojniju pešadijsku vojsku u NATO (posle SAD). Bavljenje Evropom na strateškom planu najpre se može očekivati u kontekstu borbe sa suzbijanjem tehnološkog uticaja Kine i širenja njene 5G mreže. Mišljenja sam da će Bajden nastaviti Trampovim stopama pridobijanjem što većeg broja evropskih država koje će potpisivanjem bilateralnih deklaracija sa Vašingtonom imati za cilj istiskivanje Kineske bežične mreže velike brzine sa evropskog tržišta. Što se tiče regiona, SAD su do sada ove sporzume potpisale sa Severnom Makedonijom i Kosovom*. S obzirom da je Srbija već instalirala nadzorne kamere kineske kompanije Huawei širom Beograda, možemo očekivati da dođemo pod lupu interesovanja u kontekstu ovog pitanja. Ono zbog čega SAD izražavaju zabrinutost ovom tehnologijom jeste što nisu sigurni da li su dobavljači mreža podložni kontroli od strane vlade, odnosno da li se iza toga nalazi tajno delovanje kineskog politbiroa.

U skladu sa prethodno navedenim, deo Bajdenovih obećanja jeste i pokušaj ojačanja demokratskih temelja kroz organizaciju međunarodnog samita demokratija sa ciljem obnvaljanja duha i zajedničke svrhe naroda slobodnog sveta. Još nije utvrđeno po kojim kriterijumima će se uručivati pozivnice za samit, ali ako su namere nove administracije za oporavak demokratije u svetu istinske, teško je verovati da će na samitu biti mesta za države ovog regiona, s obzirom da se prema podacima Freedom House-a svih pet posmatranih zemalja i Kosovo* ocenjuju kao delimično slobodne. Pored toga, akteri iz privatnog sektora, poput kompanija i medija, takođe će biti pozvani da daju ocenu o svojoj odgovornosti u očuvanju otvorenog društva i slobode govora, te da daju stav o demokratskim uslovima u kojima posluju, što će dati jasniju sliku o prilikama u ovim državama.

Shodno tome izveštaj Evropske komisije o napretku za 2018. godinu je pokazao da države Zapadnog Balkana kaskaju u tri ključne oblasti: borbi protiv korupcije, organizovanog kriminala i unapređivanju pravosuđa. Kroz ove tri oblasti SAD mogu nastojati da utiču na prilike na Zapadnom Balkanu, što bi pokazalo sa jedne strane da SAD ne vide region kroz prizmu starih mržnji, te da očekuju ojačanje demokratije i vladavine prava. To će istovremeno predstavljati sredstvo ograničavanja uticaja Rusije i Kine, koje i te kako imaju uticaja na autoritarne lidere na Balkanu, a što je ujedno i zaključak sa sednice spoljnopolitičkog odbora Predstavničkog doma kao i zbog činjenice da je u regionu poznata čvrsta umreženost organizovanog kriminala i korupcije sa izvršnom vlašću. S obzirom da države regiona najveći obim trgovine obavljaju sa EU, treba da budu svesni da nepoštovanje osnovnih demokratskih pravila proishodi stopiranjem daljih pregovora o članstvu, smanjenjem obima trgovine ili nekim drugim oblikom sankcije. Iako su drugi akteri prisutni u regionu i da njihov uticaj jača, realnost je da je Evropa prostor delovanja SAD i da smo okruženi državama članicama NATO i EU, te države regiona moraju više voditi računa o njihovim interesima i stavu.

Kao još jedan poduhvat nove administracije prema regionu možemo očekivati nastavak integracije regiona u evroatlantske strukture, što je započelo sa padom režima Nikole Gruevskog, te učlanjenjem Crne Gore i Severne Makedonije u NATO i time neutralisanjem uticaja Rusije i Kine. Ono što preostaje jeste da se reši status Kosova i sudbina Dejtonske Bosne. U pogledu sudbine BiH, stav Zapada je da Dejtonski sporazum više nije efikasan, te da je na usluzi interesima etničkih pljačkaških barona. Verovatno je da SAD kao garant Dejtonskog mirovnog ugovora neće posezati za njegovom izmenom, već je izvesnije da će ohrabriti ideju Igmanske inicijative koja u sebi sadrži i ideju o izmeni Ustava BiH kako bi država mogla da bude funkcionalna. Naravno, iz straha da se iza ovoga krije pokušaj centralizacije BiH, usledila je poseta ministra spoljnih poslova Ruske Federacije, Sergeja Lavorova, koji je tom prilikom dao izjavu kojom podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH. SAD mora biti svesna da je nakon Hladnog rata Rusija izgubila sve regione u centralnoj i jugoistočnoj Evropi, te da joj Zapadni Balkan ostaje kao jedino područje uticaja.

Nesumnjivo, glavno pitanje koje će biti u fokusu Zapada prema regionu jeste pitanje statusa Kosova. Bajden je početkom septembra dao izjavu gde je naglasio da Srbija mora priznati Kosovo u postojećim granicama. Međutim, stav bivšeg ambasadora SAD u SRJ/SCG, Vilijama Montgomerija, da ukoliko administracija bude dalje ohrabrivala vlasti u Prištini na obnavljanje napora za članstvo u međunarodnim organizacijama, posezala za izjavama poput ove, te ponavljanja floskule „da Srbija treba da prihvati realnost na Kosovu“, doći ćemo do situacije da će se kosovski Albanci osećati ohrabreno da zauzmu ekstremne stavove, jer će misliti da imaju podršku SAD, te se neće zadovoljiti ničim manjim od punog priznanja u trenutnim granicama. Obaveze koje je Kosovska strana preuzela po pitanju kreiranja Zajednice srpskih opština ostaće mrtvo slovo na papiru i to će vratiti pregovore na početak. Ukoliko tome dodamo činjenicu da ukoliko na predstojećim izborima na Kosovu partija „Samoopredeljenje“, Aljbina Kurtija, kao najveći protivnik Briselskog dijaloga postane deo vladajuće koalicije, sedam godina dug trud EU će biti uzaludan.

Ovim se stiče utisak da Zapad uopšte ne shvata važnost kosovskog pitanja za Srbiju, ali osobito i za predsednika države koji ne čini ni jedan ozbiljniji potez bez opipavanja pulsa javnog mnjenja, a puls govori u prilog tezi da više od dve trećine građana Srbije ne podržava priznanje Kosova. Stav Zapada koji se zasniva prvenstveno na fundamentalnom nerazumevanju istorijskih prilika u regionu u kombinaciji sa stavom da sve zemlje trebaju podjednako da dele i poštuju njihove politike i stavove, samo pojačava nestabilnost za koju su podjednako odgovorne i političke elite Srbije i Kosova*.

Bilo kakva politika pritiska ili uslovljavanja po ovom pitanju neće dati efekta. U međuvremenu Srbija je dosta ojačala svoju međunarodnu poziciju, povezala se na Balkanski tok čime je obezbedila svoju energetsku bezbednost, te bilo kakvo primoravanje Srbije da uvede sankcije Ruskoj Federaciji postaje bespredmetno. Takođe, SAD ne mogu značajnije uticati na političke aktere u zemlji s obzirom da je vladajuća partija predominantna i kontroliše sve poluge vlasti, dok je sa druge strane opozicija neorganizovana i međusobno podeljena. Stoga, SAD nemaju aktera preko koga bi izvršili uticaj na vlast. Povrh svega, na primeru Severne Makedonije koja je zarad otvaranja pregovora o članstvu pristala da reši dugogodišnji problem sa susednom Grčkom i promeni ime države, doživela da Francuska blokira početak pregovora o članstvu, stvorilo je prema EU jednu dozu nepoverenja. Sveukupno, takvim ophođenjem Zapad će samo postići da Srbiju pomeri dalje od Zapada i uvede Zapadni Balkan u kontinuiranu nestabilnost.

U istom intervjuu, Bajden je istakao da nije upoznat sa detaljima Vašingtonskog sporazuma, ali da veruje da će on ojačati Kosovsku nezavisnost. Međutim, činjenice su malo drugačije, te je budućnost Vašingtonskog sporazuma vrlo upitna. Treba prvenstveno istaći da je Vašingtonski sporazum (koji zapravo nije sporazum, jer nije obavezujući za strane potpisnice, već predstavlja izjavu o političkim namerama koja se primenjuje na dobrovoljnoj bazi) iniciran radi unutarpolitičkih potreba Donalda Trampa pred predsedničke izbore, a dobro je i došao vlastima na Kosovu* i Srbiji da svojoj javnosti prikažu da uživaju podršku i legitimitet SAD.  Osim odredaba o američkoj razvojnoj agenciji koja će finansirati infrastrukturne projekte koji nisu uslovljeni kriterijumima demokratije i izgradnji autoputa mira od Niša do Tirane, ostale važne odredbe sporazuma nalaze se na staklenim nogama.

Kako su demokrate u svojoj platformi istakle da će se nova administracija zalagati za obnavljanje američko-palestinskog partnerstva uz činjenicu da nova administracija pokazuje tendenciju za poštovanjem međunarodnog prava, moraće da se povinuje rezoluciji Generalne skupštine UN ES-10/L.22 kojom je odbijen predlog delegacije SAD da se Jerusalim prizna kao glavni grad Izraela. To znači da će tačka sporazuma o premeštanju ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim verovatno postati bespredmetna. Takođe, u svetlu otopljavanja odnosa sa Iranom, kako bi se isti privoleo za pregovarački sto u cilju postizanja novog nuklearnog sporazuma, izvesno je da će Hezbolah biti skinut sa liste terorističkih organizacije ili da će samo neki delovi biti priznati za terorističke, što i ovu tačku čini bespredmetnom za Srbiju.

Puštanjem u pogon srpske deonice „Balkanskog toka“ kojom je Srbija osnažila svoju energetsku bezbednost, ideja o energetskoj diverzifikaciji je sve manje ostvarljiva. Srbija je postala u velikoj meri energetski zavisna od Ruske Federacije te mora voditi računa i o interesima Moskve, jer bi postupci suprotni željenim doveli do poskupljenja energenata ili čak ugrožavanja energetske bezbednosti zemlje. Izjava ambasadora Ruske Federacije u Srbiji, Bocan Harčenka, o tome da Moskva neće podržati sporazum o normalizaciji odnosa koji ne bi bio zasnovan na rezoluciji 1244, a koji bi otvorio put Kosovu i Srbiji ka EU i NATO i ujedno onemogućio Rusiji da slučaj Kosova opravdava za aneksiju Krima, predstavlja jasnu poruku vlastima u Beogradu. Čak i pitanje moratorijuma na srpsku kampanju povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova koje je proizašlo iz Vašingtonskog sporazuma neće imati velikih izgleda za opstanak, s obzirom da je ona prihvaćena za vreme administracije Donalda Trampa koja je imala određene simpatije prema Srbiji, što se sigurno ne može očekivati od nove administracije. Kako su veći izgledi da dođe do pritisaka na Srbiju u pogledu pronalaženja rešenja za konačan status Kosova, veće je očekivanje da se Srbija ove tačke neće pridržavati.

Zaključak

Iako po do sada navedenom, SAD izražavaju ograničeno interesovanje za ovaj region, ono što bi u narednom periodu najviše pogodovalo ovom podneblju jeste da ostane u „bezbednosnoj senci“ SAD. S obzirom da intervencije SAD u pretprošloj deceniji nisu donele pozitivne efekte, možda je po ovaj region najbolje da neko vreme bude „izolovan“, te da SAD prepuste da se demokratska tranzicija na Zapadnom Balkanu odvija svojim tokom, što je već započelo pobedom opozicije u Crnoj Gori i Banjaluci. Stoga bi nova administracija mogla poći Obaminim stopama i prepustiti Zapadni Balkan EU, nadajući se da će EU uspešno moći da se suoči sa gorućim pitanjima, naravno uz određenu ogradu od takvog pristupa, da potpuno distanciranje od regiona ne bi bilo poželjno. Kada je to administracija predsednika Obame učinila, stvorio se vakum za uticaj Rusije i Kine sa kojima EU samostalno nije mogla da se izbori, stoga je potrebno da SAD budu u nekom obliku od pomoći EU kroz proces monitoringa, davanja saveta ili nekog drugog oblika pomoći. SAD treba da nastave sa ohrabrivanjem ekonomskih inicijativa i saradnje u regionu poput svoje razvojne agencije, sponzorisanja Mini šengena kao i političkih inicijativa poput Berlinskog procesa čiji je jedan od glavnih ciljeva rešavanje preostalih otvorenih pitanja u regionu i pustiti da njihova „meka moć“ radi za njih.


Lazar Subotić