Spoljnopolitička ponuda i tražnja na američkim predsedničkim izborima 2020. godine

Tokom kampanje za predsedničke izbore u Sjedinjenim Državama 2016. godine, tadašnji kontroverzni kandidat Republikanske partije, Donald Tramp, pridavao je neuobičajeno veliki značaj spoljnopolitičkim temama. Osim donekle 2004. godine, kada su sećanja na terorističke napade iz septembra 2001. još uvek bila sveža a ratovi u Iraku i Avganistanu bili svakodnevne teme u medijima, američki biraču tradicionalno nisu definisali spoljnopolitička pitanja kao prioritetna u izbornim godinama (specifičan izuzetak predstavlja borba protiv terorizma, ali ona se po pravilu češće percipira kao problem nacionalne odbrane/domovinske bezbednosti nego klasičnog međunarodnog vojnog i političkog angažovanja). Otuda je Trampovo tadašnje insistiranje na temama poput novog razumevanja sa Rusijom (pre svega u svrhu borbe protiv Islamske države), trgovinskog rata sa Kinom, povlačenja iz tzv. Iranskog nuklearnog sporazuma i redefinisanja američke uloge u NATO-u i drugim aranžmanima, kao i okončanja globalne prakse izgradnje nacija, moglo delovati nerazborito. Ipak, nastavio je da insistira na ovim temama koje su, uz izgradnju zida na granici sa Meksikom i isušivanje poslovične vašingtonske močvare, predstavljale ključne poente većine njegovih predizbornih govora. Ovaj kurs je zadržao i nakon izborne pobede i, kao što danas znamo, održao je većinu svojih spoljnopolitičkih obećanja.

Kritičari kažu da zbog toga američka spoljnopolitička pozicija u 2020. godini nije ništa bolja nego što je bila četiri godine ranije, ali i sama činjenica da su obećanja ispunjena može, u kombinaciji sa rastućom ekonomijom, da bude Trampov adut u borbi za reizbor. Danas, kao i 2016. godine, ekonomske teme, zdravstvena zaštita i borba protiv terorizma jesu ono što birače najviše interesuje. Ipak, spoljna politika uvek predstavlja jedan od problemskih segmenata na kojima predsednički kandidati profilišu svoje kampanje. Prema skorašnjem istraživanju Čikaškog saveta za za globalne poslove, u okviru starosne kohorte milenijalaca (rođeni između 1981. i 1996. godine), koji se u najvećoj meri identifikuju kao demokrate/liberali (čak 42%), najsnažnije je i zalaganje za američko povlačenje iz svetskih poslova, i naročito protiv upotrebe sile. Šta, u tom smislu, nude potencijalni kandidati Demokratske partije i u čemu se razlikuju, ne samo u odnosu na Trampa nego i međusobno? Broj kandidata koji pretenduju na stranačku nominaciju sve je manji. Među onima koji, polovinom februara, još uvek ostaju u trci, postoji šest relevantnih imena. Prema poslednjem istraživanju Quinnipiac univerziteta, na dan 10. februara 2020, rangirani su na sledeći način: Berni Sanders uživa 25% podrške, Džozef Bajden 17%, Majkl Blumberg 15%, Elizabet Voren 14%, Pit Butidžidž 10% i Ejmi Klobučar 4%. Većina njih su manje ili više opširno odgovarali na dva seta pitanja o spoljnoj politici, 2019. godine u organizaciji Saveta za inostrane odnose (Council on Foreign Affairs), a početkom 2020. godine u organizaciji Njujork Tajmsa. Na osnovu njihovih odgovora, kao i dosadašnjeg političkog delovanja – barem kod onih koji su imali prilike da budu na visokim zakonodavnim i izvršnim funkcijama – možemo da pretpostavimo kakvu spoljnu politiku planiraju da suprotstave Trampovoj i da je, u slučaju izborne pobede, sprovode nakon januara 2021. godine. Ovde ćemo se fokusirati na dvojicu favorita: Bernija Sandersa i Džozefa Bajdena.

Berni Sanders, senatski veteran iz Vermonta, političar je demokratsko-socijalističke provenijencije, koji je tokom decenija imao različite vrste afilijacija sa Demokratskom partijom, a trenutno se vodi kao nezavisni senator. Većina politika na kojima se zasniva njegova prepoznatljivost odnosi se na američke unutrašnje prilike, ali nudi inovativan pistup i u međunarodnim poslovima. Sanders se zalaže za ponovno pristupanje Iranskom nuklearnom sporazumu bez novih uslova, ukoliko Iran bude poštovao dogovorene odredbe. Takođe je i za redefinisanje odnosa sa Saudijskom Arabijom, u pogledu sukoba u Jemenu ali i dugoročno. Kao i Donald Tramp, zalaže se za rešenje izraelsko-palestinskog sukoba koji bi podrazumevao dve države, ali za razliku od sadašnjeg predsednika, insistira na granicama iz 1967. godine. Obavezuje se na najbrže moguće povlačenje trupa iz Avganistana izbegavajući da se veže za konkretan rok, mada je njegov spoljnopolitički savetnik nagovestio kraj prvog mandata kao rok za napuštanje Avganistana, Iraka i Sirije. Po pitanju Severne Koreje, pristao bi na ublažavanje režima sankcija u zamenu za delimičnu demontažu severnokorejskih nuklearnih kapaciteta. Potpuno bi napustio politiku promene režima u drugim državama, naročito nasilnim putem, ali bi bio spreman na upotrebu vojne sile radi preemptivnih udara na iranske i severnokorejske nuklearne kapacitete, kao i radi humanitarnih intervencija. Ruski povratak u G7 uslovio bi odustajanjem od aneksije Krima, a normalizaciju odnosa sa Kinom – uključujući i trgovinske – promenom kineskog ponašanja prema Hongkongu i ujgurskoj manjini. Kaže da njegova administracija „ni pod kojim uslovima“ ne bi pristupila Sveobuhvatnom i naprednom sporazumu za transpacifičko partnerstvo (nekadašnjem Sporazumu o transpacifičkom partnerstvu – TPP). U pogledu NATO-a, odustao bi od Trampove politike insistiranja na izdvajanju 2% BDP-a u svrhe odbrane od strane svih država članica.

Džozef Bajden, potpredsednik SAD tokom dva mandata Baraka Obame, ističe upravo svoje iskustvo na visokoj izvršnoj funkciji kao jedan od glavnih aduta. Bajden je predstavnik američkog političkog establišmenta otprilike na onaj način i u onoj meri kako je to 2016. godine bila Hilari Klinton. U novembru 2019. godine, njegovu kandidaturu javno je podržalo preko 130 profesionalaca iz oblasti spoljne politike, među kojima i neka imena naročito poznata našoj publici, poput nekadašnjeg izaslanika za Balkan Roberta Gelbarda, nekadašnjeg specijalnog izaslanika za Kosovo Kristofera Hila, i nekadašnjeg ambasadora u Beogradu, Majkla Polta. Bajden bi bio nešto manje obazriv kod upotrebe sile, budući da bi je, za razliku od Sandersa, koristio i u svrhu „zaštite zaliha nafte“ – po ovom kriterijumu on je bliži Donaldu Trampu. Kada je reč o Iranu i Saudijskoj Arabiji, Bajdenova proklamovana politika ne bi se značajno razlikovala od Sandersove. U izraelsko-palestinskom sporu, međutim, dopustio bi zunačajne korekcije granica iz 1967. godine, po čemu je takođe bliži Trampu nego Sandersu. Sa Sandersom se u najvećoj meri slaže po pitanju Rusije, Kine i povlačenja trupa iz Avganistana, ali bi držao čvršći kurs prema Severnoj i NATO saveznicima. U pogledu trgovinskih sporazuma – u Aziji i globalno – blizak je Sandersu, mada nešto manje decidan. Kao i Sanders, a nasuprot Trampu, obećava usmeravanje fokusa na pitanja zaštite životne sredine.

Prema istraživanjima, i Sanders i Bajden bi u direktnom okršaju pobedili Trampa (51-42% i 50-43%). Prema istraživanjima, Hilari Klinton je, tri nedelje pre izbora 2016. godine, imala 91% šanse za pobedu.


O autoru:

Mladen Lišanin

Mladen Lišanin je istraživač saradnik na Institutu za političke studije u Beogradu i sekretar naučnog časopisa Srpska politička misao/Serbian Political Thought. Oblasti njegovog interesovanja su teorije međunarodnih odnosa, politika velikih sila i spoljna politika Srbije; autor je velikog broja naučnih, stručnih i publicističkih članaka na ove i slične teme. Član je alumni mreže Misije OEBS u Srbiji. Profesionalno se usavršavao na Školi za napredne međunarodne studije Univerziteta Džons Hopkins u Bolonji. Twitter: mladen_lisanin