U ponedeljak su u Senatu počela saslušanja vezana za proces potvrđivanja sudije Ejmi Koni Baret kao nove sudije Vrhovnog suda SAD. Prvi dan je protekao u početnim izjavama republikanskih i demokratskih senatora, kao i same sudije Baret i nekoliko njenih kolega. Suštinski nije se moglo čuti ništa novo. Republikanci su govorili o njenim „besprekornim kvalifikacijama“ govoreći o njenoj akademskoj i sudskoj karijeri i pohvalama koje je dobila čak i od ljudi sa suprotnim stavovima poput profesora Noe Feldmana sa Harvarda. Demokrate su se, gotovo laserski precizno, fokusirali na zdravstvenu zaštitu, s obzirom na slučaj vezan za Obamaker koji će se uskoro naći pred Vrhovnim sudom, i na to da proces navodno nije legitiman zbog blizine izbora. Sama sudija Baret je govorila o svojoj porodici, isticala svoje iskustvo kao pripravnice čuvenog konzervativnog sudije Antonina Skalije kog je istakla kao svoj model, ali takođe i odala poštu nedavno preminuloj liberalnoj ikoni Rut Bejder Ginsburg čije mesto bi ona trebalo da popuni ukoliko bude potvrđena. Pošto nije bilo nikakvih naročitih novosti na prvom danu saslušanja, valjalo bi baciti pogled na to zbog čega je Vrhovni sud SAD toliko važan.

Zbog čega je Vrhovni sud toliko važan?

Kada se govori o izborima u SAD, uglavnom se kao glavna pitanja o kojima se diskutuje ističu zdravstvena zaštita, obrazovanje, ekonomija, pravo na posedovanje oružja itd. Međutim, tema Vrhovnog suda je takođe važna iako se o tome ne govori mnogo kada se govori o faktorima opredeljivanja birača. Razlozi su, kako to uglavnom biva sa sudovima, pravne prirode. Član II odeljak 2. Ustava SAD navodi da predsednik imenuje, između ostalih službenika, i sudije Vrhovnog suda i da to radi „uz mišljenje i pristanak Senata“. Pored toga, u odluci Vrhovnog suda Marbury v. Madison 1803. utvrđeno je da Vrhovni sud ima pravo na ispitivanje ustavnosti donetih zakona, u engleskom jeziku poznato i kao judicial review. Takođe, imajući u vidu da pravni sistem SAD primenjuje precedentno pravo, kao i ostale zemlje sa anglosaksonskom pravnom tradicijom, sudovi imaju mogućnost tumačenja Ustava, a njihove odluke imaju snagu zakona i primenjuju se i u narednim sudovima.

O važnosti Vrhovnog suda svedoče i neke čuvene odluke. Primera radi, Dred Scott v Sanford iz 1857. je ustanovio da „crnci nisu uključeni u reč „građanin“ u Ustavu“ i „da, samim tim, nemaju prava koja Ustav garantuje građanima SAD“. Ova odluka se smatra jednim od uzroka Građanskog rata i nakon rata je preinačena donošenjem trinaestog i četrnaestog amandmana na Ustav koji su ukinuli ropstvo i dali status građanina svima koji su rođeni ili naturalizovani u SAD. Kasnije, 1896. sud je u slučaju Plessy v. Ferguson ustanovio da je segregacija legalna po doktrini „odvojeni, ali jednaki“. Ova odluka preinačena je verovatno najčuvenijom odlukom u istoriju Vrhovnog suda, Brown v. Board of Education, kojom je ustanovljeno da je segregacija protivustavna i da su odvojene ustanove inherentno nejednake. Ova odluka se smatra početkom Pokreta za građanska prava iz 60-ih.

Kasnije odluke su takođe bile značajne. Roe v Wade iz 1973. ustanovio je pravo na abortus na teritoriji celih SAD, Obergefell v. Hodges je 2015. ustanovio je pravo homoseksualaca da se venčaju sa osobom istog pola, District of Columbia v. Heller iz 2008. i McDonald v. Chicago iz 2010. ojačali su drugi amandman ustanovivši da pravo na posedovanje i nošenje oružja nije povezano sa bilo kakvom vojnom ili civilnom službom (milicijom), a New York Times Co. v. Sullivan iz 1964. je ojačao slobodu govora i štampe ustanovivši da se u slučaju tužbe za blaćenje ili klevetanje javnih službenika ili osoba koje se kandiduju za javnu službu, mora dokazati da je tuženi klevetu učinio sa lošom namerom, znajući da je ono što navodi netačno.

Sud je imao veze i sa samim izborima i političarima. Citizens United v. FEC iz 2010. je utvrdio da je protivustavno ograničavati donacije koje mogu da daju kompanije ili drugi subjekti za kampanju političkih kandidata, u Bush v. Gore iz 2000. je praktično odlučen ishod predsedničkih izbora 2000. kada je naloženo da se zaustavi ponovno prebrojavanje glasova na Floridi, a u United States v. Nixon je 1974. praktično odlučen proces impičmenta protiv Ričarda Niksona kada je odlučeno da on ne može da se poziva samo na svoju izvršnu privilegiju kako ne bi dostavio dokaze koje su sudovi i Kongres tražili od njega, nakon čega je ubrzo usledila ostavka predsednika Niksona.

Navedeni i mnogi drugi slučajevi pred Vrhovnim sudom često su bili neizvesni i odlučivani za po jedan ili dva glasa razlike između 9 sudija Vrhovnog suda, a imali su velike posledice po tumačenje zakona. Iz tog razloga je vrlo bitno koji predsednik nominuje sudije Vrhovnog suda i da li ima većinu u Senatu kako bi sudija bio potvrđen. Upravo iz tog razloga pitanje Vrhovnog suda predstavlja jedno od bitnih pred svake izbore. Ukoliko su i predsednik i većina u Senatu iz iste partije gotovo sigurno će sudija biti potvrđen, ukoliko nisu, predsednik mora da se dogovara sa drugom partijom kako bi sudija bio potvrđen, a Senat može i da odbije nominaciju. Na isti način se obavlja proces nominacije i potvrđivanja sudija nižih federalnih sudova, a to su distriktni sudovi (imaju jurisdikciju na delu ili celoj teritorije jedne savezne države i ima ih 89) i apelacioni sudovi (imaju jurisdikciju na teritoriji jedne ili više država (takozvani „krugovi“) i ima ih ukupno 13).

Za političare je važno da postave sudije koji imaju određenu sudsku filozofiju, a to od njih očekuju i njihovi glasači. Konzervativci uglavnom očekuju da sudije tumače zakone onako kako su oni i napisani i da sude na osnovu namera pisaca zakona, a progresivci, s druge strane, očekuju da se zakon tumači kao nešto što evoluira i čijim se odredbama može dati novo značenje. Bez obzira na to ko ih nominuje i kako tumače zakon, sudije su mnogo manje politički podeljene i nisu tu kako bi zastupali partiju ili predsednika koji ih je postavio, već da tumače zakone. Tako su u spominjanoj odluci protiv Niksona protiv predsednika presudili i sudije koje je on postavio. Takođe, prijateljstva među sudijama nisu retkost pa su se tako ove godine svi podsetili priče o prijateljstvu sudija Antonina Skalije i Rut Bejder Ginsburg, uprkos tome što su drugačije tumačili pravo bili na suprotnim stranama vrednosnog spektra.

Aktuelna situacija

Priča o Vrhovnom sudu ponovo je došla u fokus pre oko tri nedelje, nakon smrti sudije Rut Bejder Ginsburg koju su mnogi smatrali liberalnom ikonom. Nasuprot onome što se misli, prvi se oglasio lider demokrata u Senatu Čak Šumer u minutima nakon što je smrt objavljena tvitujući reči Miča Mekonela iz 2016: „Američki narod bi trebalo da ima glas u izboru sledećeg sudije Vrhovnog suda. Stoga, ovo mesto ne treba da popunjeno dok ne budemo imali novog predsednika“. Lider republikanaca Mič Mekonel se oglasio saopštenjem u kome je odao poštu sudiji Ginsburg i zatim naveo da će sudija koga nominuje predsednik Tramp dobiti glas u Senatu rekavši da je to moguće s obzirom da su i predsednik i većina u Senatu iz iste partije. Sam predsednik Tramp je u svojoj prvobitnoj reakciji koja je izgledala kao filmska scena odao poštu sudiji Ginsburg kao „neverovatnoj ženi“, ali je sutradan objavio da će nominovati novog sudiju u narednim danima. Zatim su počele da pljušte optužbe među demokratama i republikancima za licemerje, neprincipijalnost i svašta nešto još.

O čemu se tu tačno radi? Kada je februara 2016. preminuo Antonin Skalija, Mič Mekonel i republikanci, tada (kao i sada) većina u Senatu, odbili su da organizuju saslušanja za Merika Garlanda, sudiju kog je nominovao Barak Obama, govoreći o tome da bi trebalo sačekati izbore nakon kojih će novi predsednik nominovati sudiju. Ove godine, s druge strane, Mekonel i ostali republikanci pravdaju se time da su tada predsednik i većina u Senatu bili iz različitih partija što sada nije slučaj i podsećajući na to da je Šumer iste argumente koristio 2007. godine kada je predsednik bio Džordž Buš, a većinu u Senatu imali demokrate, Šumer se pravdao nekim svojim razlozima itd. Suština vezana za principe je naravno da principi po ovom pitanju ne postoje ni kod jednih ni kod drugih već se prosto radi o moći. Predsednik ima moć da nominuje sudiju što su svi predsednici uvek radili, čak i u godinama izbora, a Senat ima moć da ga potvrdi, što se u godinama izbora dešavalo ako je većina u Senatu iz predsednikove partije, ili odbije, što je najčešće bio slučaj ako nije. Ni prošlonedeljna tvrdnja Kamale Haris da je Abraham Linkoln čekao da prođu izbori da nominuje sudiju nije baš istinita s obzirom da je Linkoln tako uradio iz drugih razloga.

Saslušanja i ispitivanja novih sudija su često proticala uz veliku tenziju. Tako su 1987. demokrate blokirale sudiju Roberta Borka koga je nominovao predsednik Regan. Uz razne slične optužbe, Bork je odbijen, a „borkovanje“ je postalo izraz za napeta saslušanja novih sudija. Najpoznatiji takav slučaj je svakako saslušanje Klarensa Tomasa 1991. tokom kojih je optužen i za seksualno zlostavljanje. Tada je predsedavajući Odbora za pravosuđe bio Džo Bajden, a Tomas je bio potvrđen uz vrlo malu razliku u glasovima. Poslednji sličan slučaj je bio u procesu potvrđivanje Breta Kavanoa 2018. koji je takođe optužen za seksualno zlostavljanje.

Pre nešto više od dve nedelje predsednik Tramp nominovao je Ejmi Koni Baret na mesto koje je ostalo upražnjeno nakon smrti Rut Bejder Ginsburg. Demokrate su tu odluku odmah osudile govoreći da će ona da ukine sve ono za šta se Ginsburg godinama borila, da će ukinuti Obamaker, pravo na abortus, gej prava i još mnogo toga. Republikanci s druge strane govore svojim biračima da će Bajden ako pobedi nominovati sudiju aktivistu koji će tumačiti Ustav kako hoće. Naravno, nema dokaza ni za jednu ni za drugu tvrdnju. Demokrate pored toga imaju i neke bizarne tvrdnje, poput toga kako je proces navodno neustavan i nelegitiman što nije slučaj zbog svega ranije rečenog. Takođe, neki od njih su govorili i da bi trebalo da se izuzme od odluka vezanih za izbore i još nekih slučajeva poput slučaja o Obamakeru koji u novembru dolazi pred sud. Treba imati u vidu i da, u tom slučaju, ako bi Vrhovni sud bio neodlučan, ostala odluka apelacionog suda koji, uglavnom, imaju konzervativnu većinu sudija koje je nominovao Tramp.

Republikancima postavljanje sudije može biti važno i zbog još jednog razloga. Ovogodišnji popis doneće novo crtanje kongresnih distrikta, a ako na ovim izborima izgube većinu u zakonodavnim telima saveznih država, sudovi im mogu biti jedino utočište ukoliko bi demokrate posegnule sa takozvanim „džerimenderingom“, odnosno crtanjem kongresnih distrikta za korist svoje partije. Senatori će početi sa ispitivanjem sudije Baret u utorak u 15 časova i propitivanje će trajati najmanje do četvrtka. Ukoliko sve bude išlo po proceduri, glasanje za potvrđivanje sudije Baret moglo bi da bude već 26. oktobra. Ostaje nam samo da vidimo kakvu taktiku su obe partije spremile za ovu priliku.


Nikola Milinković