Preliminarni izbori u Ajovi, Nju Hempširu, Južnoj Karolini (republikanci) i Nevadi (demokrate) su završeni. Malo smo zakasnili. Valjda po navici da se u srbiji igramo izbora. Neki su iz trke za delegatima već ispali, nagoveštava se ko će u narednih par meseci biti protagonisti, a ko statisti.

U ovom blogu, a verovatno i narednim, neću o kandidatima. Time će se baviti oni koji detaljnije prate američku političku scenu. Ja ću o pravilima, o izbornim institucijama koje čine okvir u kome se održavaju američki predsednički izbori toliko interesantnim da je u toj godini pažnja najvećeg broja politikologa, čak i kod nas, usmerena preko bare.

Nekoliko poslednjih decenija preliminarni izbori u oba tabora, i demokratskom i republikanskom, počinju u dvema saveznim državama, Ajovi i Nju Hempširu. Zašto baš tamo i kako baš tamo? Zamislite, recimo, da se predsednički izbori u Srbiji održavaju po drugačijim izbornim pravilima, da postoje preliminarni izbori i da kandidata, na primer naprednjaka, za predsednika Republike biramo najpre u  upravnim okruzima. Zamislite dalje da je prvi od njih 29 Pomoravski a drugi Podunavski. Ukoliko bi jedan od kandidata bio sposoban da obezbedi 10 hiljada milijardi dolara za izgradnju kanala koji bi Moravom spojio severnu Evropu i Egejsko more kakve bi šanse imali ostali. Ako bi uz to obećao i otvaranje novih radnih mesta u Železari Smederevo favorit bi bio očit, a konačni ishod barem malo izvesniji.

Ima li onda logike da Ajova, američka savezna država koja je najveći proizvođač kukuruza i etanola, država u kojoj se preliminarni izbori često gube na temi federalnih subvencija za etanol, determiniše ishod preliminarnih izbora u SAD. Zaslužuju li farmeri u Ajovi gotovo uniformnu podršku svih kandidata, i demokrata ali i republikanaca, federalnoj normi koja primorava Amerikance da u rezervoare svojih automobila svake godine sipaju milijarde galona bioetanola, želeli oni to ili ne.¹ Mora se, doduše, priznati da je ove godine izuzetak bio Ted Kruz, kandidat republikanaca koji se zalagao za ukidanje subvencija, kandidat koji je i osvojio najveći broj delegata za republikansku nacionalnu konvenciju. Mora se, poređenja radi, priznati i da bi nešto slično malo teže prošlo u Smederevu.

Ratio specijalnog statusa koji uživaju Nju Hempšir i Ajova nije zaobišla ni filmska industrija. Šestu sezonu kultne američke serije The West Wing obeležavaju baš preliminarni izbori. Na startu trke za demokratsku nominaciju za naslednika fenomenalnog Martina Šina na poziciji POTUS-a ukupno je sedam kandidata. U jednoj od epizoda novinari iskopavaju staru izjavu jednog od njih, kongresmena iz Teksasa, da „prajmarisi“ u Nju Hempširu ne treba da budu prvi jer je ta savezna država „as diverse as a Mayflower reunion“. Taj podcenjivački komentar o „državi granita“, kao i prvobitno protivljenje Federalnim subvencijama za bioetanol u Ajovi, latino kongresmena Santosa bacaju na poslednje mesto predizbornih anketa. I zaista, zašto dve savezne države u kojima nema grada većeg od 200.000 stanovnika, koje su i teritorijalno i brojčano među manjim saveznim državama u SAD, i čija demografija ne oslikava verno demografiju Sjedinjenih Američkih Država imaju privilegiju da pre preostalih 48 odlučuju o tome ko će biti kandidati na izborima za najmoćnijeg čoveka sveta.²  Pritom u Ajovi učešće u kokusima uzme u proseku 6% registrovanih birača, a u obe države se izvalečenje građana na birališta zasniva na onome što Amerikanci zovu grip-and-grin-politics.

Zašto Ajova i Nju Hempšir predstavljaju u stvari vapaje onog dela političke elite u javnosti koji ne vide racionalno opravdanje da baš te dve savezne države imaju specijalni status u procesu selekcije kandidata. I racionalnog opravdanja, nekog „lukavog plana“ koji stoji iza toga zaista nema. Odgovor na pitanje Zašto jeste Slučajno. Pogotovo u Ajovi. I nije to ništa novo kad su u pitanju institucije. Paradigma istorijskog institucionalizma i koncept putne zavisnosti (path dependence) unutar nje počivaju, u najkraćem, na premisi da institucije nastaju u kritičnimm trenucima, skoro pa slučajno, ali da nakon toga protokom vremena postaju sve „lepljivije“ i otporne na promenu. Nešto slično kao sa sukobom QWERTY tastature i one na kojoj raspored dugmića osmislio Avgust Dvorak iz koje je kao i pobednik izašla ona inferiornija, QWERTY, koju koristimo i dan danas. Nju Hempšir i Ajova u ovoj priči imaju QWERTY naličje.

„Prajmarisi“ u Nju Hempširu imaju bogatu istoriju koja potiče još iz 1920. nacionalni značaj dobijaju, međutim, tek od 1952. do tada se, naime, u Nju Hempširu glasalo za delegate koji nisu imali obavezu da na konvenciji glasaju za određenog kandidata. Birači su birali mačku u džaku. Zbog toga je Ričard Apton, republikanac i spiker Predstavničkog doma Nju Hempšira, došao na ideju da na glasačke listiće stavi imena istaknutih partijskih figura kako bi delegati imali predstavu o tome šta birači od njih očekuju. Smisao „prajmarisa“ je time bio promenjen. Dovitljivi zakonodavci u „državi granita“ su kasnije , 1968. godine, usvojili zakon koji štiti poziciju Nju Hempšira kao prve države u procesu selekcije odredbom prema kojoj nijedan drugi „prajmaris“ ne može biti održan pre njihovog. Ta odredba im je omogućila da na pomeranje unazad bilo kojih „sličnih preliminarnih izbora“ u nekoj od saveznih država odgovore pomeranjem sopstvenih.

Izuzetak od ovog pravila predstavljala je Ajova jer model po kome se biraju delegati za republikansku i demokratsku nacionalnu konvenciju nije „sličan“. I jako je komplikovan. Najpre se održavaju kokusi, neformalna okupljanja građana, u 1681 „policijskih okruga“ (precinct) u Ajovi na kojima se određuju delegati za 99 okružnih konvencija. U pojedinim slučajevima, kada se iscrpe svi predviđeni modeli glasanja, okružni delegati se biraju čak i bacanjem novčića. Na okružnim konvencijama se, zatim, utvrđuju delegati za obe konvencije na nivou kongresnih distrikta i za konvenciju savezne države Ajova. Komplikovana procedura jedan je od razloga što Ajova ide prva. Drugi je nerazvijena hotelska infrastruktura u De Mojnu, prestonici Ajove. Priča počinje 1968. godine sa demokratskom nacionalnom konvencijom i protestima protiv rata u Vijetnamu koji su je pratili. Sve do tada proces nominacije je, makar delimično, bio pod kontrolom partijskog vrha. Kako bi predupredili bes javnosti lideri demokrata odlučuju da proces nominacije učine transparentnijim i demokratskijim. Deo novih pravila činio je i uslov da između političkih procesa na lokalnom nivou (kokusi) i onih na nivou saveznih država mora da prođe najmanje 30 dana. A onda su demokrate iz Ajove 1972. probale da zakažu konvenciju za jun. Ispostavilo se da planiranog vikenda u hotelima De Mojna nije bilo slobodnih mesta. I da se konvencija mora zakazati ranije. To je značilo da se i kokusi moraju organizovati ranije. I tako se, slučajno, Ajova ubacila pre Nju Hempšira. Kasnije je promenjen i zakon, a ostalo je istorija, putna zavisnost. Iako nema racionalnog objašnjenja, Ajova i Nju Hempšir postali su „lepljivi“ i pitanje je hoće li biti nekog novog kritičnog trenutka koji će njihov poseban status promeniti.

Toliko o razlozima postojanja američkih izbornih institucija ovom prilikom. Napisaću još nešto. Verovatno. Ako bude vremena i novca. Mada u ovo drugo nisam siguran. Valjda zato što banke u Srbiji nisu spremne da daju kredite za igranje izborima. Barem ovim američkim.

¹ Federalna norma o obnovljivim gorivima uživa široku podršku među učesnicima kokusa u Ajovi. Prema anketama Des Moines Register/Bloomberg Politisc iz decembra 2015. godine 61% republikanaca i 77% demokrata podržava ovu federalnu normu.

² Udeo Afroamerikanaca u ukupnoj populaciji Ajove iznosi 3,4%, a Hispanoamerikanaca 5,6%. U Nju Hempširu on iznosi 1,5% (Afroamerikanci) i 3,3% (Hispanoamerikanci). Poređenja radi, na nivou Sjedinjenih američkih država Afroamerikanaca ima 13,2%, a Hispanoamerikanaca 17,4%.